Dvije samostalne izložbe u Grožnjanu otvaraju se 7.11.

Gradska galerija Fonticus u Grožnjanu donosi dvije samostalne izložbe koje različitim vizualnim jezicima istražuju naš doživljaj stvarnosti i trenutka. Fotograf Samir Cerić Kovačević u ciklusu “Realnost na upitu” propituje granicu između realnog i imaginarnog, dok Iva Štefanac u “Trenucima doživljaja” bilježi titraje Mediterana kroz geste i boju. Dva umjetnička pogleda, jedna tema: kako vidimo, osjećamo i tumačimo svijet oko sebe. U nastavku članka saznajte više.

Samir Cerić Kovačević: REALNOST NA UPITU

Samir Cerić Kovačević predstavlja novu seriju radova kojima na fotografski način propituje pojam transcendentnosti. Ovaj pojam označava ono što stoji iznad neposrednih osjetilnih iskustava. Stvarnošću smatramo ono što primjećujemo osjetilima, percipiramo u okruženju. No, mi se služimo sa samo nekoliko osjetila: vidom, sluhom, dodirom, okusom, njuhom te temperaturom, boli, ravnotežom ili kretanjem. Samirovi radovi propituju prije svega pogled, vid, ali uključuju i podraživanje drugih osjeta. Umjetnik lavira značenjem između realnog i imaginarnog. Problem je da se realnim smatra ono što u svakom trenutku možemo izmjeriti nekim načinom, dok imaginarno podliježe individualnoj senzaciji koja je rijetko dokaziva, osim kao osobno svjedočenje. Autor predstavlja urbane panorame s otklonom ka autoreferencijalnoj estetici. Bez obzira što autor na uvid pripušta i napuštene industrijske lokacije, radovi se doimaju svečano, na rubu dramatičnosti, poput mogućih scenografija. Pred nama su scene koje nude realno, ali preslojene u nadrealne kompozicije.

Radovi imaju osmišljenu likovnu komponentu. Uvijek raspršena, ali stabilna kompozicija, solidne dimenzije, bitne su karakteristike izložbenog projekta. Rezultat je niz snažnih likovnih artefakata. Radeći na ovom projektu, autor se primiruje, koncentrirajući zapaženu motiviku u ideju. On nudi promišljanje o impresiji motiva. Stečena navika praćenja tijeka zgusnuta je unutar uslojenih trenutaka. Svojstva uma kao što su subjektivnost, samosvijest i mogućnost spoznavanja energetske relacije između jedinki (i okruženja), ovdje su postavljeni u suodnos.

Opetovane vizualne činjenice pojavljuju se na svim radovima, poput kanona. Zbunjenost promatraču uzrokuju kompiliranje istog motiva, umjereni kolor i kadriranje. Unatoč svojevrsnoj spontanosti izvedbe, umjetnik se obraća promatraču prepoznatljivim elementima. No, on od njega traži uživljavanje, a ne samo gledanje. Ponuđene su pejzažne situacije, ali i interijeri koji se pretvaraju u pejzaž. Svugdje je prisutno zelenilo, biljke koje animiraju situaciju. Autor se njima vješto služi zamagljujući scene. Tako animira promatrača koji, naučen na prepoznatljivo, najprije pokušava odgonetnuti motive da bi se kasnije morao udubiti u prikazano. S druge strane, očito je da autor odustaje od doslovnog prikazivanja te se usredotočuje na doživljaj. Kadriranje i manipulacije, strast igre, u dosluhu je sa zapažanjem fascinantne, ali promjenjive okoline.

U asortimanu pronalazimo prikaze sukladnih postupaka, ali raznorodnih rezultata. Na svim radovima prisutan je energetski naboj: zaustavljeni ritam. Ritam je predočen nabrajanjem elemenata kadra te naknadnim kadriranjem. Umjetniku je važniji znamen od realističkog prikaza. Važnija mu je priča, doživljaj koji nudi. Unutarnja snaga te nove realnosti oslanja se na perspektivna, koloristička, svjetlosna i značenjska iznenađenja. Iluzija realnog ostvarena je vještom manipulacijom. Na istoj podlozi nalazimo zrcalno aplicirane oblike polovice motiva koji u završnici uvijek imaju logičnu dosljednost. Ovaj projekt nudi odsjaje osobnih trenutaka na otkrivenim realnim lokacijama. Autor stvarnost pretače u doživljaj koji nudi pojedinim radom. U postupku igre segmentima, viđeno je tretirano kao inspirirajući oslonac uz djelomično opetovanje oblika. Iako promišljen, odnos autora prema oba postupka izuzetno je intimistički.

Kombinacije sa zelenilom izazivaju mentalne nesklade: nešto transparentno ujedno je neprobojno. Grubost i običnost motiva, oblika, uz jednostavni postupak, nude se kao ponuda za propitivanje odnosa unutar zadatosti okruženja. Ovaj projekt je urbano i socijalno obilježen te nas tjera da uočimo nesklad između osobnog saznanja i uvriježenog. Čini se da suvremenost odlikuje nesigurniji svijet. Umjetnik nudi buđenje misli, od doživljene/viđene realnosti, do ponude revizualizacija. Projekt ostavlja ponešto gorčine, s obzirom na realitete okruženja, no bez patetičnog iskaza. Iako snažno izraženo u premisi, angažirano polazište nije prenaglašeno. Svi radovi iskazuju strogost izvedbe te izazivaju pitanja. Česta mrežna, rasterasta struktura pojavljuje se kao ideja privida. Svako nabrajanje geometriziranih oblika predstavlja poroznost pojavnosti. Transparentnost je bliska nebivanju, ali je objekt, motiv zapravo opor.

Umiren, ali prisutan ritam naglo je usložen u ponudu doživljaja. Pojedini rad dio je serije, niza što unosi ideju o mijeni. Naša, zapadna, bahata civilizacija ima loš pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatne principe. No, Svijet nije nepromjenjiva situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Ovo oblikovanje snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji način: vizualizirajući obične i/ili odbačene elemente doživljenog svijeta.

Zapravo, simbolično je na upitu transparentnost zidova u koje se pokušavamo sakriti. Projekt nudi urbane konotacije. Umjetnik kao da želi propitati korištenu pa napuštenu arhitekturu, uz problematiziranje staništa i/ili urbanog kao kaveza. Suvremena civilizacija sistemima kontrole sve više sužuje područja života. Donedavno još moguća isključivanja iz sistema postaju nemoguća. Osobni podaci se zlorabe, zabranjuju se druženja i komentari. Političari više nisu oni koji se brinu o stanovnicima države u kojoj su izabrani, već su promotori multinacionalnih korporacija. Imperijalizam je vješto uklopljen u pojam globalizacije. Bahatost i oružje, uz pasivizirano ljudstvo, korporacijama nudi lažnu snagu. Jer, analizirajući povijest ljudskog roda, prečesto određenu ratovima i uzurpacijama osobnih prava, uvijek se pod krinkom demokracije, religijskih objava, nacionalnih određivanja i sl., zapažaju interesi grupacija moći, a najrjeđe ideje progresa i egzistencije za svih.

Autor komentira: kada bismo svoja osjetila lišili njihove prirodne ograničenosti, što bi tada za nas bio svijet? Spoznali smo da je vrijeme nesiguran faktor za procjenu tijeka, dodali smo mu prostor. Prostor i vrijeme sada su jedna cjelina (prostor-vrijeme) kojom, poput metra, čija dužina nema definiranu debljinu, odmjeravamo realnost. Nakon što nam je Newton izračunao gabarite grube okoline, tako nam kvanti, fraktali, bozoni, strune otkrivaju uvjetovanost sofisticiranijim prostorima od onih koje možemo zahvatiti mjerljivim osjetilima. Umjetnik i ovaj put plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. Ostvaren fotografskom tehnologijom, ovaj niz radova odiše jednostavnošću interpretacije i dojmljivošću rezultata.

Eugen Borkovsky, X. 2025.

Iva Štefanac: TRENUCI DOŽIVLJAJA

Iva Štefanac predstavlja radove iz ciklusa radnog naziva Titraji Mediterana. Zbog količine radova ovaj se ciklus može nastavljati predstavljanje novim kombinacijama postava, radova, ozračja. Na svim radovima tonovi i boje često su intenzivni, ali primireni kombinatorikom autoričinih intervencija. Podloga svih radova poštovana je istovrijedno motivu. U funkciji je ideje. Umjetnica ovaj put rijetko dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Kolorirane površine ili detalje Iva postavlja instinktivno, ali i iskustveno, uspijevajući naglasiti doživljaj. Ona niže elemente i uvjetuje ih prikrivenim smislom. Tek rijetko umjetnica predstavlja ideju pejzaža. Mnogo češće na njenim radovima zapažamo trenutke, impulse, doživljaje pretočene, predstavljene kroz nakupine poteza, linija, fleka. Ovaj instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom, interpretira realnost prema umjetničinom egzistencijalnom iskustvu. Uklopljeni elementi čine sustave koji postaju ideogrami.

Likovnim jezikom umjetnica asocira suočavanja s imaginarnom realnošću te vizualizira fantastiku osobnih doživljaja. Poštujući utjecaj i međusobnu interakciju promatrača i promatranog, nadograđuje se spoznaja o našoj percepciji, o spoznaji okoline i sebe. Na upitu su iskustvo i stav promatrača kao bitne činjenice pri opisivanju sustava. Nudeći nam svoje strategije, umjetnica nastoji preskočiti pojam promatrač i nudi mu status sudionika. Ona iskazuje doživljaj stalnog titranja, refleksa svjetla priobalja. Iako ga ona veže uz njoj važnu primorsku lokaciju, ovi radovi ujedno iskazuju tijek i stalnu mijenu svega oko nas. Očita je duboka proživljenost doživljaja ali i instinktivne slutnje univerzumskih događaja koje ljudskih standardnih pet osjetila nisu naučila zapažati. Ljudi imaju pet osjetila: vid, dodir, sluh, okus i njuh. Aristotel ih identificira kao sposobnosti koje identificiraju informacije o okolišu. No, to su vanjska osjetila. Postoje i unutrašnja osjetila kao npr. osjećaj svog tijela i npr. njegove temperature, boli, te osjet ravnoteže ali i alati uma: mašta, pamćenje, volja. Naravno, tu je neispitana, prevažna: intuicija.

Primjećujući pa izdvajajući odbljeske i oblike, oni postaju trenuci umjetničina iskaza. Pred nama su predstavljeni vrškovi mreškanja vodene površine ili titranje lišća na povjetarcu vizualizirani u kompozicije. Suvremena fizika i filozofija, konačno, ruku pod ruku, nude spoznaje u kojima prijašnji pogled na svijet postaje neadekvatan. Osjećaj, dojam postaje izbor percepcija. Fizičari kvantima, fraktalima i bozonima redefiniraju realnost. Univerzum u našoj percepciji ne funkcionira kao mašina (Newton), već kao polja energija koja se manifestiraju različito. Čovjek nije kemijska reakcija s pet osjetila, već prebogati, ali nerazvijeni energetski naboj. Ljudi kao da nisu shvatili da je tijelo neka vrsta kaveza. U tijelu smo zarobljeni, ali umjesto da ga poštujemo i osluškujemo, nameće nam se kultura konzumerizma. Imati je zamijenilo biti. Utrpani smo u vjerske, nacionalne, erotske okvire. Svaka drugačijost je nepoželjna. Svjedočimo kako su u globalizaciji granice zatvorenije, da su unatoč brzim automobilima, avionima ljudi osuđeni na samovanje. Da se umjesto emocija nude pravila, zakoni, norme ponašanja. Da se razvojem proklamirane demokracije prava sužuju. Suvremenost, koju smo nazivali kapitalizmom preusmjeruje se ka tehnofeudalizmu.

Na zidovima nalazimo senzibilne radove koji vizualiziraju doživljaj kroz odnose linijskih rastera, nakupine boja i podloga. Jednostavne nakupine elemenata raspoređene su u žive odnose koji dodiruju pojmove tijeka i mijene. Umjetničin pristup i plasman elemenata inicira poigravanje promatračevom percepcijom na planu vizualnog i smislenog. Postajemo svjesni da nam se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava pa se društvene konvencije više ne daju objasniti samo na osnovi logičnih društvenih normi i vrijednosti. Opet se osvrćemo znanosti, ali ona razočarava: znanost je dala mehanizme društvenih podjela, nadzora, a za to nudi tablete protiv stresa. Čini se da moramo stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije, političkih odnosa i sl. preispitati u novom svjetlu.

Iva nudi promatraču odjeke situacija u realnosti na profinjeni artistički način. Nudi mir bijele kocke za koncentraciju i percepciju. Jer, mediji nude konstantnu dekoncentraciju. To je osnova zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od viših izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Pojam empatije je nestao. Odgovornost je omalovažena. Svijet je ovakav zato što smo dopustili podivljalom kapitalu da ga učini takvim. Intuiciju i empatiju kompjutori nemaju. Intuicija je jak osjećaj koji ne slušamo ili ne čujemo. Nemaju svi ljudi razvijenu intuiciju, ali svi imaju kapacitet za nju.

Stvarnost je polazište, izvor ideja i nadahnuća ove izložbe. Doživljeno ili zamišljeno isprepliću se i prožimaju. Umjetnica ne slika stvarnost; slika doživljaje, sjećanja. Umjetnost, kako ju Iva doživljava, nije preslikavanje iz prirode, već ono što doživljava i transformira u forme koje su odraz doživljaja. Poznavanjem njenih dugogodišnjih vizualnih fascinacija tekućeg medija, ova je izložbena prezentacija zreli nastavak tematiziranja. Jer, voda je pamćenje svijeta. Voda kroz stoljeća prebiva u glazbi, slikarstvu, književnosti, arhitekturi, plesu i filmu. U neprestanom mijenjanju oblika ona izražava načelo univerzalnog i vječnog kretanja. Mnogi kažu da je voda najveće prirodno bogatstvo, da je ona život. Možda se zato oduvijek veselilo i smirivalo gledanjem vode. U jednom trenutku je mirna, lijepa, prozirna, a u drugom je uzburkana, nemirna, valovita, snažna kao da sama komponira svoj život, svoj glas.

Iva ne pruža lijepe slike. Ona, zapažanjem i uklapanjem intimnog dojma svoje motive predstavlja kao upozorenje. Možda i ne na proklamirane tzv. moguće opasnosti, već se oslanja na trenutna stanja u prirodi. A znamo, priroda je promjenljiva, ponekad gruba, ponekad pitoma. Uvijek ostaje pitanje: na kojoj se lokaciji nalazimo i jesmo li na dometu trenutnih oscilacija? Naravno, prezirući agende nametnute medijima. Jer, moramo imati na umu da se priroda uvijek mijenjala. Ponekad sporije kroz milenije, a ponekad baš pred nama. Moramo priznati da suvremenom čovjeku, u ovoj kakofoniji informacija, problem postaje odrediti se prema okruženju. Umjetničina percepcija dodiruje situacije kojima je svjedočila. Ostaje dojam da umjetnica snažno doživljava okruženje i da nam, na naglašeno čuvstven način, pokušava ispričati svoje impresije.

Eugen Borkovsky, 2025.

 

Biografije:

Samir Cerić Kovačević, rođen je 2. II. 1982. godine u Brtonigli. Profesionalno se bavi fotografijom dugi niz godina. Kroz fotografiju istražuje različite teme uključujući portrete, dokumentarnu fotografiju, trenutke u svakodnevnici, čovjekovu povezanost s prirodom. Njegov rad propituje granice fotografije kao dokumentarnog istraživanja i osobnog doživljaja, pri čemu se služi prirodnim svjetlom kako bi istražio „nevidljivi“ dio identiteta subjekata koje fotografira. Za transformaciju „običnog“ gledišta u imaginarno često koristi duplu ekspoziciju kako bi istražio granice između dokumentarnog i artističkog, a koja postaje i svojevrsno obilježje njegovoga rada. Također radi kao službeni fotograf za brojne artističke manifestacije u domovini i u nekoliko država Europe. Svoje radove predstavio je na više samostalnih i nekoliko selektiranih, grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegove fotografije uvrštene su u stalni fundus gradske galerije Fontikus u Grožnjanu. Živi i radi u Zagrebu. Adrese: Ulica grada Vukovara 226C, Zagreb, 10000, HR; Moby: +385953957234; samirckphoto@gmail.com; www.samirck.com & Iva Štefanac rođena je 1980. u Rijeci, HR. Živi i radi u Janjini na Pelješcu. Godine 2004. diplomirala je na Odsjeku za likovnu kulturu Filozofskog fakulteta u Rijeci (izborni umjetnički kolegij grafika u klasi prof. Maje S. Franković). Suradnik je kalkografskog ateljea mr. art Josipa Butkovića na Sušaku u Rijeci od 2001. do 2006. godine. Od 2005. član je HDLU-a, HDLU Rijeka i HDLU-a Dubrovnik. Sudjelovala je na 70 međunarodnih i nacionalnih selektiranih izložbi te je ostvarila 6 samostalnih izložbi. Neke od važnijih izložbi su hrvatski trijenale akvarela, hrvatski trijenale grafike, Bijenale crteža Pula, međunarodni trijenale suvremene grafike Le Locle Prints u Švicarskoj, međunarodni trijenale grafike u Tokiyu, Egipatski međunarodni trijenale grafike, Međunarodni bijenale suvremene grafike Novosibirsk te mnoge druge. Dobitnik je nekoliko nagrada za umjetnički i pedagoški rad. Objavila je znanstveni rad iz polja likovne pedagogije te je održala 26 stručnih izlaganja na županijskim i međunarodnim skupovima i konferencijama. Radi kao profesor mentor likovne kulture u Osnovnoj školi Trpanj u Trpnju i Osnovnoj školi Janjina u Janjini. Djeluje kroz prošireni medij crteža, akvarela, grafike i fotografije. Adrese: Drače / Na Bratkovicama 20, 20246 Janjina, Hrvatska; +385992613033; ivastefanac1@gmail.com