Ljetna kiparska škola Aleksandar Rukavina, Brtonigla, Istra
Kiparska škola ‘Aleksandar Rukavina’ poziva studentice i studente kiparstva na sudjelovanje u sedmom izdanju kiparske ljetne škole koja će se održavati u Brtonigli, od 20. do 27. lipnja 2026.
Rok prijave: 30.4.2026.
Što je KipAR?
KipAR (Kiparska škola Aleksandar Rukavina) je radionica i ljetna kiparska škola namijenjena studenticama i studentima kiparstva s ciljem poticanja razvoja autorskog izraza kroz osmišljavanje, izradu i javno predstavljanje originalnih skulpturalnih radova. Kroz mentorski rad, razmjenu znanja i praktično iskustvo, sudionicima se omogućuje istraživanje i razvoj vlastite kiparske prakse kroz rad u istarskom kamenu.
Program škole proizlazi iz nekoliko ključnih potreba: valorizacije umjetničkog nasljeđa Aleksandra Rukavine, razvoj Kulturnog centra Aleksandra Rukavine, poticanja kulturno-umjetničkog dijaloga, te stvaranja novih lokalnih i umjetničkih vrijednosti.
Koncept za 2026.
Tematska odrednica za 2026. godinu je koncept anti-monumenta (eng. counter-monument). Detaljnije o konceptu niže.
Što nudimo?
Tko se može prijaviti?
Kako se prijaviti?
Prijave se šalju e-mailom na adresu: art.centre.rukavina@gmail.com, s predmetom “KIPAR 2026 - Prijava”.
Prijava mora sadržavati:
Uvjeti i obveze:
Svaki autor obvezan je izraditi jedan autorski rad tijekom trajanja škole. Rad mora biti izvorno autorsko djelo sudionika. Po završetku izrade rad prelazi u vlasništvo organizatora kiparske škole, koji se obvezuje da će pri svakom objavljivanju reprodukcije rada poštovati autorska prava, uz navođenje imena autora i naslova rada.
Za sva dodatna pitanja obratite se e-mailom na adresu: art.centre.rukavina@gmail.com
O Aleksandru Rukavini
Aleksandar Rukavina (1934.–1985.) bio je hrvatski kipar i slikar. Studij kiparstva završio je 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je suradnik Majstorske radionice Vanje Radauša (1959.–1962.). Godine 1962. seli se iz Zagreba u Buje, a zatim u Brtoniglu, gdje je živio i stvarao. Rukavina je prepoznao povijesnu i umjetničku vrijednost Grožnjana te je 1964. inicirao likovnu koloniju i revitalizaciju mjesta kao “grada umjetnika”, ostvarivši svoju ideju da se prostori ustupe umjetnicima za život i stvaranje. Od 1985. do 2024. godine u Brtonigli je na mjestu Rukavinina ateljea djelovala Memorijalna galerija koja je 2024. pretvorena u Kulturni centar Aleksandar Rukavina, a od 2018. domaćin je Kiparske ljetne škole KipAR za studente kiparstva.
KipAR 2026: Counter-monuments
Koncept ovogodišnje kiparske škole, veže se uz ideju antispomenika (eng. counter-monuments), umjetničkih formi koje propituju tradicionalnu monumentalnost, prostor i kolektivno sjećanje. Anti-monumenti dovode u pitanje samu ideju spomenika, otvaraju prostor za perspektive sjećanja koje se suprotstavljaju dominantnim narativima, dajući glas onome što je neizraženo ili dopuštajući da ono što je odsutno bude zapamćeno.
Riječi monument i memorija povezane su svojim etimološkim korijenima - iz latinskog glagola monēre (biti svjestan/imati na umu) i memoria (pamćenje, sjećanje, uspomena). Tradicionalno, pojam spomenika usko je povezan sa obilježavanjem događaja, osoba i povijesnih prekretnica. Kako J. Young navodi u svom eseju Memory and Counter-Memory: “Spomenici predstavljaju sjecište sjećanja i javne umjetnosti; oni su izraz socioloških, povijesnih i umjetničkih konteksta.”1 Anti-monumenti s druge strane, nastoje izazvati ono dominantno u kolektivnom narativu, uspostavljajući dijalog s prošlošću i kolektivnim sjećanjem u kontekstu sadašnjosti, te aktivirajući ulogu promatrača i njegove savjesti. Anti-monument se umeće u diskurs, predstavljajući vlastite vrijednosti i poruke, ali to čini jer već postoji dominantna priča koju su oblikovali sjećanje, povijest i spomenici.2
Takav pristup očituje se u radu Maurizija Cattelana L.O.V.E. (2010.), koji postavlja skulpturu u dijalog sa zgradom burze u Milanu iz fašističkog perioda, dajući tako vlastitu kritiku ne samo na period iz prošlosti, već i sjećanje na prošlost i njegovu ulogu u sadašnjosti. Rachel Whiteread svojom monumentalnom skulpturom House (1993), prikazuje unutrašnjosti srušene viktorijanske kuće u istočnom Londonu, vraćajući fokus na sjećanje, svakodnevni život i povijest radničke klase, istovremeno ističući teme gubitka, socijalnog stanovanja i urbanih promjena. Krzyżanowska ističe u (Non)Memorial discourses in the urban context, da anti-monument obično proistječe iz umjetničkog protesta ili neslaganja; njegov cilj nije dominirati ili kontrolirati priču, nego propitivati i oživljavati ono što je zaboravljeno, napušteno, zanemareno ili pripada prošlosti neke zajednice.
Autori se pozivaju da kroz svoj rad:
i povijesne narative
trajnosti i prolaznosti, sjećanja i zaborava
dajući vidljivost onome što je potisnuto ili marginalizirano
kolektivnog sjećanja i javnog prostora