Savudrijski svjetionik, njegova prošlost i sadašnjost

Objavljeno: 24.07.2026.

Ako je nešto apsolutno neosporivo, onda je to činjenica da je Umag u gotovo dvije tisuće godina povijesti proživio zaista štošta. Od nestabilnog srednjeg vijeka, dominacije Mlečana pa sve do turbulentnog 20. stoljeća, umaška povijest sadrži pregršt nevjerojatnih priča i zanimljivih ljudi koji su ju oblikovali. O nekima smo već pisali, a o nekima tek trebamo. Ipak, današnji tekst je posvećen jednom od najljepših primjerna povijesne materijalne baštine koja i dan danas služi svrsi - veličanstvenom Savudrijskom svjetioniku.

   Kao najsjeverniji svjetionik u Hrvatskoj te ujedno i najstariji aktivni svjetionik na Jadranu, Savudrijski svjetionik je jedan od najprepoznatljivijih umaških znamenitosti. Smješten na najzapadnijem hrvatskom rtu, Savudrijski svjetionik se uzdiže čak 36 metara u visinu, a njegova izgradnja je bila posebno važna stanovnicima Trsta koji su željno iščekivali kraj gradnje svjetionika u proljeće 1818. Za sam projekt izgradnje odgovoran je poznati talijanski arhitekt, Pietro Nobile koji se smatra jednim od najistaknutijih arhitekata kasnog klasicizma u Beču. Tršćanska Deputazione di Borsa (Gospodarska komora) je odobrila projekt, a austrijski car Franjo I. je bio glavni pokrovitelj samoga projekta izgradnje.

   Jedan od glavnih razloga njegove izgradnje je bilo osiguravanje da plovidba tršćanskim zaljevom bude sigurnija. Obzirom da je svjetionik vidljiv iz Opicine iznad Trsta, zastavicama se najavljivalo uplovljavanje brodova u luku. Tako se radnike u luci moglo pripremiti za sam dolazak brodova i njihovo pristajanje. Valja spomenuti da je savudrijski svjetionik ujedno i prvi svjetionik na svijetu koji je za rasvjetu koristio plin dobiven destilacijom ugljena. Ugljen se dovodio iz rudnika kamenog ugljena na Labinšćini, a u slučaju kvara, za rasvjetu se moglo koristiti i ulje.

   Zbog velike popularnosti svjetionika u njegovim prvim godinama, posjetioci su se često pokušavali popeti do vrha što je znalo biti opasno i nepredvidivo. Iz tog razloga, svjetioničari su počeli nositi oružje u slučaju da neki posjetitelj ponovno pokuša nasilno doći do vrha. Prvi svjetioničari – ili kako su tada bili zvani, „pomoćnici kod svjetionika“ – su bili Stefano Schmidt i Bartolomeo Micala. Godine 1828. Giovanni Giacomo Maurel zamjenjuje Schmidta. U nešto skorijoj povijesti, Savudrijski svjetionik je bio i domaćin radio anteni visokoj 60 metara. Čak 15 dugih godina je antena stajala uz svjetionik, a 1949. je razmontirana i ponovno montirana iznad Portoroža. Te iste godine je Radio Koper započeo emitiranje upravo preko te antene.

   Popularnost Savudrijskog svjetionika ne jenjava ni danas, a jedan od razloga je i legenda o samoj izgradnji svjetionika. Naime, na temelju priče koja se već generacijama prenosi s koljena na koljeno, savudrijski svjetionik je izgradio austrijski grof Meternich koji se zaljubio u Giselle, lokalnu ljepoticu. Kako bi iskazao svoju ljubav prema Giselle, Meternich je dao izgraditi svjetionik. Nažalost, Giselle je zbog bolesti umrla prije nego je svjetionik bio dovršen, a Meternich je do kraja života živio sa slomljenim srcem.

   Iako već 208 godina Savudrijski svjetionik ponosno stoji i obavlja važnu zadaću osiguravanja sigurne plovidbe zbog koje je i izgrađen, fascinacija ovom prekrasnom građevinom se i dalje nastavlja. Svjetionik predstavlja arhitektonsko čudo obzirom na doba izgradnje, a njegova ljepota i danas ostavlja bez daha. Krajolik u kojem se nalazi, okružen zelenilom i morem, morskim hridima o koje udaraju valovi za vrijeme juga mu daje tu posebnu notu i čar zbog koje i lokalni ljude i turisti često dolaze u Savudriju da bi ga uživo doživjeli.

   U više od dva stoljeća, Savudrijski svjetionik je preživio svakakve strahote koje su snašle ove krajeve, ali nastavlja stajati kao podsjetnik da se u životu štošta mijenja, ali neke stvari uvijek ostaju iste. Zato, neovisno kada ga sljedeći put odlučite posjetiti, ne brinite, on će vas uvijek čekati na istom mjestu.

 

 

Il faro di Salvore, il suo passato e il suo presente

   Se c'è una cosa assolutamente innegabile, è che Umago ha vissuto moltissime vicende nei suoi quasi duemila anni di storia. Dal turbolento Medioevo, alla dominazione veneziana, fino al tumultuoso XX secolo, la storia di Umago è costellata di storie incredibili e personaggi interessanti che l'hanno plasmata. Di alcuni abbiamo già parlato, e di altri ancora dobbiamo parlare. Tuttavia, il testo di oggi è dedicato a uno degli esempi più belli di patrimonio materiale storico che ancora oggi svolge la sua funzione - il magnifico faro di Salvore.

   Essendo il faro più settentrionale della Croazia e anche il più antico faro ancora in funzione sull'Adriatico, il faro di Salvore è uno dei simboli più riconoscibili di Umago. Situato sul promontorio più occidentale della Croazia, il faro di Salvore si erge per 36 metri di altezza e la sua costruzione fu particolarmente importante per gli abitanti di Trieste, che ne attendevano con impazienza il completamento nella primavera del 1818. Il progetto fu affidato al famoso architetto italiano Pietro Nobile, considerato uno dei più importanti esponenti del tardo neoclassicismo viennese. La Deputazione di Borsa di Trieste approvò il progetto e l'imperatore austriaco Francesco I fu il principale finanziatore della sua realizzazione.

   Uno dei motivi principali della sua costruzione fu quello di garantire maggiore sicurezza alla navigazione nel Golfo di Trieste. Poiché il faro è visibile da Opicina, a monte di Trieste, venivano utilizzate delle bandiere per annunciare l'arrivo delle navi in ​​porto. Ciò permetteva ai lavoratori portuali di prepararsi all'arrivo delle imbarcazioni e al loro attracco. Vale la pena ricordare che il faro di Salvore fu anche il primo faro al mondo a utilizzare per l'illuminazione il gas ottenuto dalla distillazione del carbone. Il carbone veniva estratto dalla miniera di Labinšćina e, in caso di guasto, si poteva utilizzare anche il petrolio per l'illuminazione.

   A causa della grande popolarità del faro nei suoi primi anni, i visitatori spesso tentavano di scalarlo, un'impresa pericolosa e imprevedibile. Per questo motivo, i guardiani del faro iniziarono a portare armi nel caso in cui un visitatore avesse tentato di forzare nuovamente la salita. I primi guardiani del faro – o come venivano chiamati allora, "assistenti del faro" – furono Stefano Schmidt e Bartolomeo Micala. Nel 1828, Giovanni Giacomo Maurel sostituì Schmidt. In tempi più recenti, il faro di Salvore ospitò anche un'antenna radio alta 60 metri. Per ben 15 anni, l'antenna rimase accanto al faro, finché nel 1949 fu smontata e rimontata sopra Portorose. Nello stesso anno, Radio Capodistria iniziò a trasmettere tramite quest'antenna.

   La popolarità del faro di Salvore perdura ancora oggi, e uno dei motivi è la leggenda che circonda la sua costruzione. Secondo una storia tramandata di generazione in generazione, il faro di Salvore fu costruito dal conte austriaco Meternich, innamoratosi di Giselle, una bellezza locale. Per dimostrare il suo amore per Giselle, Meternich fece erigere il faro. Sfortunatamente, Giselle morì di malattia prima che il faro fosse completato, e Meternich visse con il cuore spezzato per il resto della sua vita.

   Sebbene il faro di Salvore si erge fiero da 208 anni, svolgendo l'importante compito di garantire la sicurezza della navigazione per cui è stato costruito, il fascino di questa splendida struttura continua a persistere. Il faro è una meraviglia architettonica, considerando l'epoca della sua costruzione, e la sua bellezza lascia ancora oggi senza fiato. Il paesaggio in cui è immerso, circondato dal verde e dal mare, con le scogliere contro cui si infrangono le onde durante il vento di scirocco, gli conferisce quel tocco speciale e quel fascino che spinge sia gli abitanti del luogo che i turisti a venire a Salvore per ammirarlo di persona.

   In oltre due secoli, il faro di Salvore è sopravvissuto a ogni sorta di orrore che si è abbattuto su queste regioni, ma continua a ergersi come monito che nella vita molte cose cambiano, ma alcune restano sempre le stesse. Quindi, non importa quando deciderete di visitarlo la prossima volta, non preoccupatevi, vi aspetterà sempre nello stesso posto.

Fotografije vezane uz objavu