„Bio sam oduvijek opsjednut filmom, ali mi se kao klincu iz tamo nekog sela činilo realnije da bih mogao postati astronaut nego filmski scenarist ili režiser. Sve je to bilo jako daleko. Ovo zvuči kao početak neke klasične tužne priče, ali nije!”
Ovako je moj današnji sugovornik, filmski redatelj i scenarist iz Umaga, Ivan Grgur započeo naš razgovor. Jednostavan, neizmjerno talentiran i pristupačan, Ivan se prije samo nekoliko dana vratio s 32. izdanja Sarajevo Film Festivala gdje je s filmom Medo u šparogama (2025.) sudjelovao kao natjecatelj u kategoriji kratkog dokumentarnog filma. Iako i sam priznaje da je neprestano na relaciji Umag-Zagreb, Ivan je velikodušno pronašao vremena za mene i moja pitanja, a mogu priznati da mi je ovaj intervju bio jedan od najzanimljivijih do sada!
Kao dijete sa sela, točnije iz Juka, Ivan ne skriva da su mu, u djetinjstvu, najbolji prijatelji bili njegova mašta i Batman (1989.) Tima Burtona za koji ističe da ga je pogledao „otprilike 652 puta.“ Ljubav prema filmu je postojala od malih nogu, ali Ivan naglašava da je tek na studiju komunikologije i novinarstva u Lisabonu ozbiljnije krenuo raditi s kamerom i uvidio da „snimanje filma ipak nije nuklearna fizika.“ Nakon studija je godinama radio kao copywriter u reklamnoj industriji, a 2019. završava i Restartovu školu dokumentarnog filma gdje snima i svoj prvi kratki dokumentarac. Govori Ivan: „Nakon toga je upis Akademije bio prilično logičan sljedeći korak.”
Prije nego smo se posvetili Ivanovoj filmografiji, jako me zanimalo koja su mu top tri filma svih vremena te što za njega znači dobar film. Iako naglašava da mu se lista ponekad mijenja iz tjedna u tjedan, za sljedeća tri filma ističe da su uvijek pri vrhu. Brazil (1985.) redatelja Terryja Gilliama stavlja na prvo mjesto. Naziva ga „filmom koji je savršen gotovo u svakom aspektu“, a iako kaže da ga je gledao barem sto puta, ipak pronalazi novitete sa svakim novim gledanjem. The Banshees of Inisherin (2022.) redatelja Martina McDonagha se našao na drugom mjestu. Kao „baš divan film“ koji ga je u posljednje vrijeme najviše nasmijao i rastužio, ovaj film je, iako najrecentniji na ovoj listi, ostavio značajan trag na Ivana. Konačno, The Act of Killing (2012.) redatelja Joshue Oppenheimera naziva „najboljim dokumentarcem svih vremena (…) zbog kojega u istom trenutku mrziš čovječanstvo i osjećaš neku čudnu empatiju prema ljudima.” Putem gore navedenih filmova mi Ivan i objašnjava što, po njegovom mišljenju, čini jedan film dobrim: „Dobar film me iznenadi formom, likom ili mišlju i izazove nekoliko kontradiktornih emocija odjednom. Ako se samo nasmijem ili samo rastužim, ok je. Ako se nasmijem nečemu zbog čega mi je sekundu kasnije neugodno, onda već pričamo.”
I samo Ivanovo stvaralaštvo je vrlo zanimljivo. Osim Mede u šparogama (2025.), kojeg ćete imati priliku pogledati već sutra, 27. kolovoza u Brtonigli, Ivan je snimio još dva kratka dokumentarna filma - Sigurno mrtvi (2019.) te Espi (2023.), a za HRT je snimio i dokumentarnu seriju Ne zaboravite ostaviti recenziju (2025.). Trenutno završava svoj prvi dugometražni film Muški na otoku te priprema i dva kratka filma, Regrutacija i Muškarci u teretanama. Obzirom da se u svojim filmovima bavi vrlo aktualnim temama poput rodne tranzicije, vojnog roka, hipohondrije te pogleda na turizam kroz oči turističkih djelatnika, zanimalo me kako bira tematiku te što ga inspirira. Iskreno će Ivan: „Uglavnom radim filmove o stvarima koje me jako muče. Ne sjedim i razmišljam koja je tema trenutačno aktualna, nego me nešto počne kopkati i ne prestaje dok ne pronađem konkretan događaj, osobu ili situaciju kroz koju mogu o tome govoriti. Negdje sam pročitao nešto što koristim kao mantru kod svega što radim: 'Razoružaj ih humorom i onda ih ošamari ozbiljnim temama kad se najmanje nadaju.' I toga se držim.“
Nezaobilazna tema je bila i sudjelovanje na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Priznaje Ivan: „Sarajevo mi je posebno i osobno. Dio moje obitelji je iz Zenice pa sam u Sarajevo dolazio i puno prije nego sam se počeo baviti filmom. Nikad mi tada nije palo na pamet da ću se jednom vratiti s vlastitim filmom u konkurenciji.” Kako naglašava Ivan, projekcija Mede u šparogama je bila jedna od najboljih do sada, a vjeruje da je upravo sličnost u mentalitetu između Sarajlija i Umažana omogućila takve odlične reakcije na film. Hvalevrijedno je spomenuti da je „Medo“ već bio i na festivalima u Torontu, Amsterdamu, Londonu i Zagrebu, kako prošle, tako i ove godine. Naglašava Ivan: „Uvijek krećem od lokalnih ili osobnih priča pa mi puno znači kada se pokaže da se s njima mogu povezati i ljudi iz potpuno drugih zemalja. Ako netko u Torontu, Amsterdamu ili Londonu razumije svađu oko medvjeda i šparoga u Umagu, onda očito ta priča ipak govori o nečemu širem od samog Umaga.”
Ipak, Ivan ne skriva činjenicu da je, u Hrvatskoj, jako teško živjeti isključivo od režiranja filmova pa upravo to izdvaja kao jedan od najizazovnijih segmenata svojega poziva. Iskreno će: „Konstantno žongliraš dvadesetak komercijalnih projekata kako bi se onda u pauzama mogao baviti vlastitim filmom. Film koji ti je najvažniji je često upravo onaj za koji imaš najmanje vremena i novaca. To zna biti dosta frustrirajuće.” Bez obzira na sve poteškoće, Ivan ne skriva da ga ovaj posao ispunjava na sve moguće načine. Osim što ima priliku raditi s različitim ljudima i vidjeti razne dijelove svijeta, Ivan naglašava da mu njegov poziv prvenstveno svakodnevno daruje priliku vidjeti svijet kroz različite perspektive, a upravo je to ono što ga inspirira na daljnje stvaralaštvo.
Obzirom da sve vrste umjetnosti imaju svoje obožavatelje i kritičare, zanimalo me kako se Ivan nosi s kritikama. Podijelio je sa mnom svoju perspektivu iz koje bi svatko mogao ponešto naučiti. Iskreno će Ivan: „Ja baš volim bilo kakav oblik povratne informacije o stvarima koje radim. I najluđi komentar te nečemu nauči, samo trebaš znati iskopati bitno iz njega. Ključ je naučiti razlikovati kritiku koja te živcira zato što je promašena, od one koja te živcira zato što je točna. Ova druga je korisna, čak i kada je ne želiš čuti.” I doista, iako je istinu često teško čuti, ona nas uvijek vodi prema najboljoj verziji nas samih.
Za kraj, pitala sam Ivana koji su mu planovi u sljedećih 5 godina i što bi volio vidjeti u svojoj stvaralačkoj budućnosti. Svoje ambicije ne skriva, a priznaje da bi volio imati jedan dugi igrani film, završeni dugometražni dokumentarac te po jednu igranu i dokumentarnu seriju. Sa smiješkom govori Ivan: „Kad tako nabrojiš, zvuči kao prilično normalan plan za pet godina. Kada znaš koliko kod nas traje razvoj i produkcija jednog projekta, zvuči kao da sam najavio osvajanje manjeg kontinenta. Ako do 2031. uspijem kontinuirano snimati i živjeti većinom od režije i pisanja, to će već biti prilično dobar znak da mi ide dobro.”
Ne sumnjam ni na tren da će Ivan uspjeti u svojem naumu u sljedećih 5 godina, a ovim putem mu od sveg srca želim da mu se sve želje i planovi za budućnost ispune. Imati redatelja Ivanovog kalibra u gradu nije nimalo mala stvar, a sigurna sam da ćemo ga za par godina vidjeti među svjetskom redateljskom elitom. Ivanu puno hvala na izdvojenom vremenu, a mi se već veselimo sutrašnjoj projekciji „Mede“. Vidimo se!
Ivan Grgur e la magia che il cinema può dare
“Sono sempre stato ossessionato dal cinema, ma da bambino, in un paesino sperduto, mi sembrava più realistico diventare un astronauta che uno sceneggiatore o un regista. Era tutto così lontano. Sembra l’inizio di una classica storia triste, ma non lo è!”
È così che il mio interlocutore di oggi, il regista e sceneggiatore di Umago Ivan Grgur, ha iniziato la nostra conversazione. Semplice, di immenso talento e alla mano, Ivan è tornato da pochi giorni dalla 32ª edizione del Sarajevo Film Festival, dove ha partecipato in concorso nella categoria cortometraggi documentari con il film Medo u šparogama (2025). Sebbene ammetta di essere costantemente in viaggio tra Umago e Zagabria, Ivan ha gentilmente trovato il tempo per me e per le mie domande, e posso dire che questa intervista è stata una delle più interessanti finora!
Ivan, cresciuto in campagna, precisamente a Iuchi, non nasconde che, durante l'infanzia, i suoi migliori amici erano la sua immaginazione e il Batman (1989) di Tim Burton che, come sottolinea, ha visto "circa 652 volte". La sua passione per il cinema è nata in tenera età, ma Ivan precisa che è stato solo durante gli studi di comunicazione e giornalismo a Lisbona che ha iniziato a lavorare più seriamente con la telecamera, rendendosi conto che "fare cinema non è poi così complicato come la fisica nucleare". Dopo gli studi, ha lavorato per anni come copywriter nel settore pubblicitario e nel 2019 si è diplomato alla Scuola di Cinema Documentario di Restart, dove ha anche girato il suo primo cortometraggio documentario. Ivan afferma: "Dopo di che, iscriversi all'Accademia è stata una scelta del tutto logica".
Prima di addentrarci nella filmografia di Ivan, ero molto curiosa di sapere quali fossero i suoi tre film preferiti di tutti i tempi e cosa significasse per lui un buon film. Sebbene sottolinei che la sua lista a volte cambia di settimana in settimana, ribadisce che i seguenti tre film sono sempre in cima alla lista. Al primo posto mette Brazil (1985) del regista Terry Gilliam. Lo definisce "un film perfetto sotto quasi ogni aspetto" e, pur avendolo visto almeno un centinaio di volte, continua a scoprirne di nuovi a ogni visione. Al secondo posto si piazza The Banshees of Inisherin (2022) del regista Martin McDonagh. Definito "un film assolutamente meraviglioso" che lo ha fatto ridere e rattristare più di recente, questo film, pur essendo il più recente della lista, ha lasciato un segno profondo in Ivan. Infine, definisce The Act of Killing (2012) del regista Joshua Oppenheimer "il miglior documentario di tutti i tempi (...) che ti fa odiare l'umanità e allo stesso tempo provare una strana empatia per le persone". Attraverso i film citati, Ivan mi spiega cosa, secondo lui, rende un film valido: "Un buon film mi sorprende per la forma, per un personaggio o per un'idea, e mi suscita contemporaneamente diverse emozioni contrastanti. Se mi fa solo ridere o solo rattristare, va bene. Se rido di qualcosa che un secondo dopo mi mette a disagio, allora sì, ne stiamo parlando."
La filmografia di Ivan è di per sé molto interessante. Oltre a Medo u šparogama (2025), che avrete l'opportunità di vedere domani, 27 agosto, a Verteneglio, Ivan ha realizzato altri due cortometraggi documentari: Sigurno mrtvi (2019) ed Espi (2023), e per HRT ha anche prodotto la serie di documentari Ne zaboravite ostaviti recenziju (2025). Attualmente sta ultimando il suo primo lungometraggio, Muški na otoku, e sta anche preparando due cortometraggi, Regrutacija e Muškarci u teretanama. Dato che i suoi film trattano temi molto attuali come la transizione di genere, il servizio militare, l'ipocondria e una visione del turismo attraverso gli occhi dei lavoratori del settore, ero curiosa di sapere come sceglie i suoi argomenti e cosa lo ispira. Ivan ammetterà con sincerità: "Realizzo film soprattutto su argomenti che mi stanno davvero a cuore. Non mi metto a pensare a quali temi siano di attualità, ma qualcosa inizia a darmi fastidio e non mi ferma finché non trovo un evento, una persona o una situazione specifica attraverso cui poterne parlare. Ho letto da qualche parte una frase che uso come mantra in tutto ciò che faccio: 'Disarmali con l'umorismo e poi colpiscili con argomenti seri quando meno se lo aspettano'. E mi attengo a questo principio."
Un argomento inevitabile è stata la partecipazione al Sarajevo Film Festival di quest'anno. Ivan ammette: "Sarajevo è speciale e ha un significato personale per me. Parte della mia famiglia è di Zenica, quindi venivo a Sarajevo molto prima di iniziare a fare film. All'epoca non avrei mai immaginato di tornarci un giorno con un mio film in concorso". Come sottolinea Ivan, la proiezione di "Medo u šparogama" è stata una delle migliori finora, e crede che sia proprio la somiglianza di mentalità tra gli abitanti di Sarajevo e quelli di Umago ad aver permesso una reazione così positiva al film. Vale la pena ricordare che "Medo" è già stato presentato a festival a Toronto, Amsterdam, Londra e Zagabria, sia l'anno scorso che quest'anno. Ivan sottolinea: "Parto sempre da storie locali o personali, quindi significa molto per me quando scopro che persone di paesi completamente diversi riescono a immedesimarsi. Se qualcuno a Toronto, Amsterdam o Londra capisce la discussione sull'orso e gli asparagi a Umago, allora ovviamente quella storia parla di qualcosa di più ampio di Umago stessa".
Tuttavia, Ivan non nasconde che, in Croazia, è molto difficile guadagnarsi da vivere esclusivamente con la regia, ed è proprio questo che lui stesso indica come uno degli aspetti più impegnativi della sua professione. Sottolinea: "Devi destreggiarti costantemente tra una ventina di progetti commerciali per poi dedicarti al tuo film durante le pause. Il film a cui tieni di più è spesso quello per cui hai meno tempo e denaro. Può essere piuttosto frustrante". Nonostante tutte le difficoltà, Ivan non nasconde che questo lavoro lo appaga in ogni modo possibile. Oltre ad avere l'opportunità di lavorare con persone diverse e di vedere diverse parti del mondo, Ivan sottolinea che la sua professione gli offre soprattutto la possibilità di vedere il mondo da prospettive diverse ogni giorno, ed è proprio questo che lo ispira a continuare a essere creativo.
Poiché ogni forma d'arte ha i suoi estimatori e i suoi detrattori, ero curiosa di sapere come Ivan gestisse le critiche. Ha condiviso con me il suo punto di vista, dal quale tutti possono imparare qualcosa. Ivan ha affermato con sincerità: "Apprezzo davvero qualsiasi tipo di feedback su ciò che faccio. Anche il commento più assurdo può insegnarti qualcosa, devi solo saper estrarne gli elementi essenziali. La chiave è imparare a distinguere tra le critiche che ti infastidiscono perché sono sbagliate e quelle che ti infastidiscono perché sono giuste. Queste ultime sono utili, anche quando non vorresti sentirle". E in effetti, sebbene la verità sia spesso difficile da accettare, ci conduce sempre alla versione migliore di noi stessi.
Infine, ho chiesto a Ivan quali fossero i suoi progetti per i prossimi cinque anni e cosa si aspettasse dal suo futuro creativo. Non ha nascosto le sue ambizioni e ha ammesso di voler realizzare un lungometraggio, un documentario completo e una serie di lungometraggi e una di documentari. Ivan ha detto con un sorriso: "Detto così, sembra un piano quinquennale piuttosto normale. Ma se si pensa a quanto tempo ci vuole per sviluppare e produrre un progetto nell’industria, sembra quasi che io abbia annunciato la conquista di un piccolo continente. Se entro il 2031 riuscirò a girare film ininterrottamente e a vivere principalmente di regia e scrittura, sarà un ottimo segno che sto andando bene.
Non ho il minimo dubbio che Ivan riuscirà nel suo intento nei prossimi cinque anni e gli auguro di cuore che tutti i suoi desideri e progetti per il futuro si realizzino. Avere un regista del calibro di Ivan in città non è cosa da poco, e sono sicura che tra qualche anno lo vedremo tra i registi d'élite del mondo. Grazie mille a Ivan per il tempo che ci ha dedicato e non vediamo l'ora di assistere alla proiezione di "Medo" di domani!
Napisala: Karin Smilović