Umaške štorije

Umaške mažoretkinje i ples koji spaja generacije već 30 godina

Objavljeno: 28.10.2026.

Napisala: Karin Smilović

„Djevojke su nepresušan izvor energije. (…) One nas uče da se uspjeh ne mjeri samo zlatnim medaljama, već veličinom srca i zajedništvom koje tim pokaže kada je najteže. Djeca su doista najveći učitelji jer ne pokušavaju biti ništa drugo osim onoga što već jesu.“

   U kontekstu ljudskog života, 29 godina se ne čini puno. Dvadesetdevetogodišnjaci su mladi ljudi, na pragu tridesete koji i dalje upoznaju sebe same i mijenjaju životni put prema vlastitim potrebama. U kontekstu postojanja neke institucije, 29 godina se, pak, čini kao cijela vječnost jer predstavlja kontinuitet, predanost i rad više generacija koje su neumorno davale sebe i svoje dragocjeno vrijeme u rast i razvoj određenog projekta. Savršen primjer toga su upravo Umaške mažoretkinje koje već gotovo tri desetljeća spajaju generacije Umageški koje, s ponosom i radošću, predstavljaju boje svoga grada i iznose najbolje od sebe. U razgovoru s Ivanom Šušterić, trenericom mažoretkinja i predsjednicom Udruge za kulturu i zabavu „Gaia“, sam saznala više o ovim divnim damama koje su se utkale u samu tradiciju grada te o njihovoj povijesti koja podsjeća na skromne početke s kraja 90-ih.

   Priča o umaškim mažoretkinjama započinje još davne 1997. godine kada su Frnaca Korponjai, Rosanda Urbas i Svjetlana Četojević Pernić svoju ljubav prema plesu i glazbi odlučile institucionalizirati u obliku izvannastavne aktivnosti za djevojke i djevojčice. Zanimljivo je spomenuti da su naše mažoretkinje među najstarijim timovima u zemlji, a u Istri su treće po osnutku. Godine 2000. se osniva i Udruga „Gaia“ kao zakonska potpora mažoretkinjama, a i danas nastavlja biti važnim dijelom njihovog djelovanja. Naglašava Ivana: „Skromni počeci su ujedno i najslađi te oni koji će se uvijek pamtiti; stotinjak djevojčica i djevojaka koje prvi put u životu vide mažoret štap, mjesecima uče 'stupovni korak' i pravilno držanje, a kulminacija svega toga je bio prvi nastup za Dan grada 1997. u trapericama, bijeloj majici s grbom Grada Umaga i šilterici.“

   Nema sumnje da se u gotovo 30 godina štošta promijenilo, kako za sam sport, tako i za umaške mažoretkinje. Iako i dalje nije priznat kao službeni sport u Hrvatskoj, interes za mažoret ples u zemlji i svijetu nastavlja rasti zahvaljujući samim inovacijama. Ističe Ivana: „Suvremene koreografije ne uključuju više samo 'hodanje', već imaju i elemente sportske gimnastike, akrobatike i klasičnog baleta, a od samih plesačica se zahtijeva iznimna fizička sprema, fleksibilnost i snaga.“ Uz već navedene novitete, mažoret ples danas ne predstavlja više samo tehniciranje s mažoret štapom, već i uključivanje novih disciplina s pom-ponima, flag štapovima, ples s dva mažoret štapa itd. Ipak, Ivana naglašava da je timski duh srž i glavna atrakcija ovoga sporta. Nastavlja: „U mažoret plesu se pronalaze cjeloživotna prijateljstva, uči se o disciplini i empatiji, a ponosni smo što osiguravamo zainteresiranost postojećih članova već dugi niz godina što smatramo velikim uspjehom.“

   O neosporivom uspjehu umaških mažoretkinja govore i rezultati s državnih, europskih i svjetskih natjecanja u posljednjih nekoliko godina. Na državnom natjecanju u Crikvenici su prošle godine osvojile čak 17 zlata, 6 srebra i 4 bronce, a na europskom prvenstvu te iste godine su kući odnijele čak 8 zlatnih, 9 srebrnih i 3 brončane medalje. Takvi pozamašni rezultati zahtijevaju i iznimnu predanost trenera i timova što i sama Ivana naglašava. Govori mi: „Trenutno radimo s 4 dobna uzrasta utorkom i četvorkom između 18 i 20:30. Osim uobičajenih treninga, prije nastupa i natjecanja odradimo i dodatni trening u trajanju od 3 sata u zatvorenom ili na otvorenom, ako nam vremenski uvjeti to dopuštaju. Moramo naglasiti da imamo izvrsnu suradnju sa sportskom zajednicom Grada Umaga koja nam uvijek pruža podršku kada nam je potrebna.“

   Osvojiti sve ove silne medalje je, nedvojbeno, vrlo poseban osjećaj, a Ivana priznaje da im one služe kao podsjetnik svega što rade i zašto se tome posvećuju. Ističe: „Medalje su podsjetnici da ne treba odustati jer jedna djevojčica negdje gleda upravo tebe i vidi najveći uzor i inspiraciju. Koliko god volimo osvajati nagrade, toliko volimo i predstavljati svoj grad, što je zaista najveća čast i privilegija. Osjećaj da kroz pokret i osmijeh promoviramo svoj rodni kraj u svijetu nam pruža neopisivo zadovoljstvo i motivaciju. Upravo onaj osjećaj pripadnosti, ponosa i zajedništva nas potiče da nastavimo istim koracima naprijed.“

   Zanimalo me kakva je atmosfera na treninzima te pripremama za nastupe i natjecanja. Iako se mažoretkinje, plesačke tehnike i rekviziti mijenjaju, Ivana ističe da jedno ostaje isto – atmosfera je uvijek odlična. Energičnost i radišnost se spajaju s disciplinom i intenzivnim pripremama, ali mažoretkinje svoju ljubav prema plesu i zadovoljstvo biti dijelom grupe pokazuju sa svakim nastupom. Priznaje mi Ivana: „Mažoret je timski sport. Kada pobijedimo, znamo da smo to postigle zajedno, dišući kao jedna, a to nevjerojatno povezuje cijeli tim. Jedan postignuti cilj, bio to nastup, natjecanje ili bilo što drugo, nije kraj, već ogroman vjetar u leđa i motivacija da na idućim treninzima budemo još bolje i kreativnije.“

 

   A kako je biti trener, ali ujedno i pedagog, psiholog, animator i prijatelj? Ivana ne skriva činjenicu da je često izazovno i nepredvidivo, ali naglašava da je rad s djevojkama ispunjava na poseban način. Osim što se nosi s pritiskom vremena, potrebe za preciznošću kod osmišljanja koreografija i treniranja djevojaka, Ivana ističe složenost njenoga poziva. Iskreno će: „Mi treneri nekada nismo svjesni da svojim radom i pristupom utječemo na rast i razvoj djece s kojom radimo. Naučiti ih kako mentalno ostati u izvedbi i nastaviti s osmijehom na licu nakon pada štapa ili greške u pokretima je ključno jer je samopouzdanje krhko i treba ga njegovati. Prije svega, temelj odnosa trener-sportaš uvijek mora biti međusobno poštovanje i razumijevanje, a toga imamo napretek.“

 

   Kako se bližio kraj razgovora, zanimalo me čemu se Ivana nada u budućnosti i gdje vidi mažoretkinje za pola desetljeća. Osim što se raduje nastaviti svjedočiti transformaciji djevojaka u samopouzdane i sigurne mlade žene koje uživaju u onome što rade, Ivana se nada da će dosadašnji uspjesi i odlična reputacija privući još djevojčica koje će postati dijelom ove kultne umaške udruge. Govori mi: „Želimo ostati neizostavan dio svih kulturnih i sportskih manifestacija u gradu i regiji, ali nas zanima i započeti neke nove projekte u Umagu. Cilj je uvijek približiti naš rad građanima kako bi i sami prepoznali našu kvalitetu i važnost ulaganja u kulturu u ovim izazovnim vremenima kada kultura polako gubi na važnosti. Također se nadamo da ćemo, s vremenom, osigurati još bolje uvjete za naše djevojke, trenere te u nastavak edukacije i ulaganja u opremu.“

   Ivani i umaškim mažoretkinjama želimo puno sreće, medalja i uspjeha u nadolazećim godinama, a ovim se putem Ivani zahvaljujem i na njenom dragocjenom vremenu i interesu biti dijelom „Umaških štorija“. Rad i predanost ove nezamjenjive udruge je ono što ovaj grad čini onime što je, a ne sumnjamo da će dosadašnji uspjeh naših djevojaka privući mnoštvo budućih generacija. Ostavljam vas s Ivaninim riječima koje su daleko mudrije od bilo čega što bih vam ja mogla reći: „Biti mažoretkinja ne znači samo naučiti vrtjeti štap i plesati. To znači ući u svijet u kojem ćete steći prijateljstva za cijeli život, naučiti što znači timski rad, disciplina, dosljednost i izgraditi samopouzdanje koje će vam koristiti u svim dijelovima života. Postanite dio naše priče i stvarajte uspomene koje ćete pamtiti zauvijek!“

 

Le Majorette umaghesi e la danza che unisce generazioni da 30 anni

"Le ragazze sono una fonte inesauribile di energia. (...) Ci insegnano che il successo non si misura solo con le medaglie d'oro, ma con la grandezza del cuore e l'unità che una squadra dimostra nei momenti più difficili. I bambini sono davvero i migliori maestri perché non cercano di essere diversi da ciò che già sono."

   Nel contesto della vita umana, 29 anni non sembrano un periodo lungo. I ventinovenni sono giovani, quasi trentenni, che stanno ancora scoprendo sé stessi e plasmando il proprio percorso di vita in base alle proprie esigenze. Nel contesto dell'esistenza di un'istituzione, tuttavia, 29 anni sembrano un'eternità perché rappresentano la continuità, la dedizione e il lavoro di diverse generazioni che si sono instancabilmente dedicate, con il loro prezioso tempo, alla crescita e allo sviluppo di un determinato progetto. Un esempio perfetto è quello delle majorette umaghesi, che da quasi trent'anni riuniscono generazioni di abitanti della città che, con orgoglio e gioia, rappresentano i colori della loro città e danno il meglio di sé. In una conversazione con Ivana Šušterić, allenatrice di majorette e presidente dell'Associazione per la Cultura e lo Spettacolo "Gaia", ho scoperto di più su queste meravigliose donne, parte integrante della tradizione cittadina, e sulla loro storia, che risale agli umili inizi della fine degli anni '90.

   La storia delle majorette umaghesi inizia nel 1997, quando Frnaca Korponjai, Rosanda Urbas e Svjetlana Četojević Pernić decisero di istituzionalizzare la loro passione per la danza e la musica in un'attività extrascolastica per ragazze. È interessante notare che le nostre majorette sono tra le più antiche del paese e in Istria sono le terze per numero di fondazione. Nel 2000 è stata fondata l'associazione "Gaia" come supporto legale per le majorette, che continua a essere una parte importante delle loro attività ancora oggi. Ivana sottolinea: "Gli inizi più umili sono anche i più dolci e quelli che rimarranno per sempre impressi nella memoria; un centinaio di ragazze e giovani donne che vedono per la prima volta in vita loro un bastone da majorette, trascorrono mesi imparando il 'passo a colonna' e la postura corretta, e il culmine di tutto ciò è stata la prima esibizione per la Giornata della Città nel 1997 in jeans, una maglietta bianca con lo stemma della città di Umago e un berretto da baseball."

   Non c'è dubbio che in quasi 30 anni molte cose siano cambiate, sia per lo sport in sé che per le majorette umaghesi. Sebbene non sia ancora riconosciuto come sport ufficiale in Croazia, l'interesse per la danza majorette nel paese e nel mondo continua a crescere grazie alle innovazioni stesse. Ivana sottolinea: "Le coreografie moderne non includono più solo la 'camminata', ma anche elementi di ginnastica, acrobatica e danza classica, e alle ballerine è richiesta una forma fisica eccezionale, flessibilità e forza". Oltre alle innovazioni già citate, la danza majorette oggi non rappresenta più solo la tecnica con il bastone, ma include anche nuove discipline con pompon, aste con bandiere, danza con due bastoni da majorette, ecc. Tuttavia, Ivana sottolinea che lo spirito di squadra è il fulcro e la principale attrattiva di questo sport. Continua: "Nella danza majorette nascono amicizie che durano una vita, si imparano disciplina ed empatia, e siamo orgogliose di aver mantenuto vivo l'interesse delle nostre componenti per molti anni, il che consideriamo un grande successo".

   L'innegabile successo delle majorette umaghesi è testimoniato anche dai risultati ottenuti nelle competizioni nazionali, europee e mondiali degli ultimi anni. Alla competizione nazionale di Crikvenica dello scorso anno, hanno conquistato ben 17 medaglie d'oro, 6 d'argento e 4 di bronzo, mentre ai Campionati Europei dello stesso anno hanno portato a casa 8 medaglie d'oro, 9 d'argento e 3 di bronzo. Risultati così impressionanti richiedono anche una dedizione eccezionale da parte di allenatori e squadre, come sottolinea la stessa Ivana. Mi racconta: "Attualmente lavoriamo con 4 fasce d'età il martedì e il giovedì dalle 18:00 alle 20:30. Oltre agli allenamenti di routine, prima di esibizioni e competizioni, svolgiamo anche una sessione di allenamento aggiuntiva di tre ore, al chiuso o all'aperto, se le condizioni meteorologiche lo permettono. Dobbiamo sottolineare l'eccellente collaborazione con la comunità sportiva della città di Umago, che ci offre sempre il suo supporto quando ne abbiamo bisogno."

   Vincere tutte queste medaglie è senza dubbio una sensazione molto speciale, e Ivana ammette che servono a ricordarci tutto ciò che facciamo e il motivo per cui ci dedichiamo con tanta passione. Sottolinea: "Le medaglie ci ricordano che non dobbiamo mai arrenderci, perché una bambina da qualche parte ci sta guardando e vede in noi un modello da seguire e una fonte di ispirazione. Oltre ad amare vincere premi, amiamo anche rappresentare la nostra città, il che è davvero il più grande onore e privilegio. La sensazione di promuovere la nostra città natale nel mondo attraverso il movimento e i sorrisi ci dà una soddisfazione e una motivazione indescrivibili. È proprio questo senso di appartenenza, orgoglio e unità che ci incoraggia a continuare a fare gli stessi passi avanti."

   Ero curiosa di sapere che atmosfera si respirasse durante gli allenamenti e la preparazione per le esibizioni e le competizioni. Sebbene le majorette, le tecniche di danza e gli oggetti di scena cambino, Ivana sottolinea che una cosa rimane invariata: l'atmosfera è sempre fantastica. Energia e impegno si uniscono a disciplina e preparativi intensivi, ma le majorette dimostrano il loro amore per la danza e la gioia di far parte del gruppo in ogni esibizione. Ivana mi confida: "La majorette è uno sport di squadra. Quando vinciamo, sappiamo di aver raggiunto l'obiettivo insieme, respirando all'unisono, e questo crea un legame incredibile con tutta la squadra. Un obiettivo raggiunto, che sia un'esibizione, una competizione o qualsiasi altra cosa, non è la fine, ma una spinta enorme e una motivazione per essere ancora migliori e più creative nelle prossime sessioni di allenamento."

   Com'è essere allenatrice, ma anche educatrice, psicologa, animatrice e amica? Ivana non nasconde che spesso è impegnativo e imprevedibile, ma sottolinea che lavorare con le ragazze la appaga in modo speciale. Oltre a dover gestire la pressione del tempo, la necessità di precisione nella creazione delle coreografie e nell'allenamento delle atlete, Ivana evidenzia la complessità della sua vocazione. È sincera: "Noi allenatori a volte non ci rendiamo conto di quanto, con il nostro lavoro e il nostro approccio, influenziamo la crescita e lo sviluppo delle bambine con cui lavoriamo. Insegnare loro a rimanere mentalmente concentrate sull'esibizione e a continuare con il sorriso anche dopo la caduta di un palo o un errore nei movimenti è fondamentale, perché l'autostima è fragile e va coltivata. Prima di tutto, il fondamento del rapporto allenatore-atleta deve essere sempre il rispetto e la comprensione reciproci, e noi di questo ne abbiamo in abbondanza."

   Mentre la conversazione volgeva al termine, ero curiosa di sapere cosa Ivana si augurasse per il futuro e dove vedesse le majorette tra cinque anni. Oltre ad essere entusiasta di continuare ad assistere alla trasformazione delle ragazze in giovani donne sicure di sé e determinate, che amano ciò che fanno, Ivana spera che i successi ottenuti finora e l'ottima reputazione attraggano altre ragazze a entrare a far parte di questa iconica associazione di Umago. Mi dice: "Vogliamo rimanere una parte imprescindibile di tutti gli eventi culturali e sportivi della città e della regione, ma siamo anche interessate ad avviare nuovi progetti a Umago. L'obiettivo è sempre quello di avvicinare il nostro lavoro ai cittadini, affinché possano riconoscere la nostra qualità e l'importanza di investire nella cultura in questi tempi difficili, in cui la cultura sta lentamente perdendo importanza. Speriamo anche che, col tempo, riusciremo a offrire condizioni ancora migliori alle nostre ragazze, alle allenatrici e a investire nella formazione continua e nelle attrezzature."

   Auguriamo a Ivana e alle majorette umaghesi tanta felicità, medaglie e successo negli anni a venire, e vorrei cogliere l'occasione per ringraziare Ivana per il tempo prezioso e l'interesse che ci ha dedicato partecipando alle "Storie umaghesi". Il lavoro e la dedizione di questa insostituibile associazione sono ciò che rende questa città ciò che è, e non abbiamo dubbi che il successo ottenuto finora dalle nostre ragazze attirerà molte generazioni future. Vi lascio con le parole di Ivana, che sono molto più sagge di qualsiasi cosa io possa dire: "Essere una majorette non significa solo imparare a far roteare il bastone e a ballare. Significa entrare in un mondo in cui stringerete amicizie che dureranno tutta la vita, imparerete il significato del lavoro di squadra, della disciplina, della costanza e costruirete una fiducia in voi stesse che vi sarà utile in ogni aspetto della vita. Entrate a far parte della nostra storia e create ricordi che conserverete per sempre!"

Fotografije vezane uz objavu