Nathaniel Hawthorne, autor poznatih djela "Mramorni faun" i "Kuć...">
Umaške štorije

Umaške štorije: Siparis

Objavljeno: 19.12.2025.

Crtice iz umaške povijesti – Siparis
Nathaniel Hawthorne, autor poznatih djela "Mramorni faun" i "Kuća sa sedam zabata", u jednom je svom djelu izrekao rečenicu: "Dat ću ti jednu razglednicu iz davne prošlosti, pa si je razgledaj, ako ti se svidi." Tako otprilike u jednoj razglednici kao da nam se ukazuju prizori grada Siparisa u posljednjim danima njegove duge povijesti. Kako je u tim posljednjim danima nakon više od osam stoljeća života pod vlašću još uvijek nenadmašnih starih Rimljana živio Šiparis, okružen srušenim zidinama, ostacima trijumfalnih slavoluka, ranokršćanskih i romanskih crkava, s narodom koji susrećući se na ulicama svoga grada još uvijek pozdravlja na latinskom jeziku. Kako je nakon turskog napada 876. godine, kada je razoren do temelja i spaljen, mogao nadati mirnoj obnovi gradskog života s vrlo malo živih ljudi, preplašenih i razbijenih obitelji koje su u panici bježale pred Turcima u šume, planine i možda čak i na obližnji sigurniji Seget? Kako su se stanovnici Siparisa ipak pomalo odvažili vratiti svojim domovima, predati ih obnovi i pokušati nastaviti sa životom kao i prije, razrušen grad, spaljeni domovi i mnogobrojne žrtve koje su pali u obrani grada od Turaka, bit će zauvijek upisani u kolektivnu memoriju stanovnika ovog kraja. Iako više nije mogao povratiti svoj nekadašnji sjaj i moć, Siparis je nastavio živjeti u sjećanjima ljudi, pjesmama, legendama i ponekad u rijetkim pisanim dokumentima koji svjedoče o njegovoj nekadašnjoj važnosti. Danas se o tom gradu zna vrlo malo, a njegova se priča može tek fragmentarno rekonstruirati iz rijetkih arheoloških nalaza, spomena u starim knjigama i predaja koje su se prenosile s koljena na koljeno. Međutim, i ti fragmenti, poput razglednica iz davnine, dovoljno su snažni da nam dočaraju dio atmosfere jednog izgubljenog vremena i mjesta koje je nekoć imalo važnu ulogu u životu ovdašnjih ljudi. Činjenica da su njegovi stanovnici, unatoč razaranjima i tragedijama, pronašli snagu da se vrate, obnove ono što je ostalo i nastave sa svojim životima, svjedoči o velikoj izdržljivosti i upornosti ljudi ovoga kraja.
Priča o Siparisu nije samo priča o gradu koji je nestao, nego i priča o vremenu, povijesti i ljudima koji su živjeli na ovim prostorima, o njihovim nadama, strahovima i borbi za opstanak. U njoj se ogledaju i šira zbivanja toga doba, sukobi i političke prilike na prostoru istočnog Jadrana, širenje novih naroda i kultura, sudari carstava i promjene koje su oblikovale budućnost cijele Europe.
Danas se na mjestu nekadašnjeg Siparisa nalaze tek skromni ostaci njegovih zidina, temelji zgrada i tragovi nekadašnjih ulica, ali i dalje pobuđuju maštu posjetitelja i istraživača. Mnogi se pitaju kako je izgledao život u tom gradu, kakvi su bili njegovi stanovnici, čime su se bavili i kako su se nosili s izazovima svog vremena. Iako na ta pitanja nikada nećemo dobiti potpune odgovore, svaki novi arheološki nalaz, svaka nova povijesna analiza ili proučavanje starih izvora može nam otkriti još poneki detalj i približiti nam sliku tog izgubljenog grada. Siparis tako ostaje trajni podsjetnik na prolaznost ljudskih djela, ali i na snagu ljudskog duha koji, unatoč svemu, teži opstanku, obnovi i nastavku života. U njegovoj se tihoj priči možda krije i poruka svima nama danas: da su, unatoč svim izazovima, ratovima, katastrofama i promjenama, mjesta i ljudi koji su nekada postojali ostavili trag u vremenu i prostoru, trag koji i dalje možemo naslutiti, ako mu se pažljivo približimo.
Umag, grad smješten na zapadnoj obali Istre, s bogatom poviješću koja seže još u antičko doba, krije u svojoj okolici mnoge zagonetke i priče, a jedna od njih je i priča o Siparisu, gradu koji je nekoć postojao sjeverno od današnjeg Umaga, a danas od njega jedva da je išta vidljivo. Ipak, ono što je ostalo u tragovima dovoljno je da pobudi maštu i znatiželju. Zamisao da je na tom prostoru, koji se danas čini praznim i tihim, nekada bujao život, vodili su se ratovi, sklapali savezi, rađale se i umirale generacije, obavija cijelo područje aurom tajanstvenosti i potiče na istraživanje.
Prema nekim izvorima, Siparis je bio poznat po svojoj važnoj ulozi u trgovini i pomorstvu, zahvaljujući povoljnom položaju na obali i dobroj povezanosti s unutrašnjošću Istre. Trgovci, ribari, vojnici i putnici dolazili su i odlazili iz tog grada, donoseći sa sobom vijesti iz drugih krajeva, nove običaje i ideje koje su se miješale s lokalnom tradicijom. U takvom je okruženju Siparis bio svojevrsno raskrižje kultura, mjesto susreta različitih jezika, vjera i utjecaja, ali i poprište sukoba, političkih previranja i ratova koji su nerijetko pogađali cijelu obalu Jadrana.
O prošlosti Siparisa danas se može govoriti uglavnom na temelju ograničenih pisanih izvora i arheoloških istraživanja, pa je tako rekonstrukcija njegova izgleda, ustroja i svakodnevice više poput slaganja kompleksne slagalice s mnogim nedostajućim dijelovima. No, i ti su fragmenti dovoljni da nas podsjete koliko je povijest ovih prostora slojevita i bogata, te koliko se priča krije ispod površine današnje stvarnosti.
Priča o Siparisu utkana je i u širi kontekst povijesti Istre i Jadrana, gdje su se stoljećima susretali i isprepletali utjecaji raznih naroda i država – Rimljana, Bizanta, Mletaka, Habsburgovaca i drugih. Svaki od tih perioda ostavio je svoje tragove u kulturi, arhitekturi, jeziku i običajima, a nestali gradovi poput Siparisa podsjećaju nas na to da je povijest dinamičan proces stalnih mijena. Iako fizički gotovo iščeznuo, Siparis nastavlja živjeti u pričama, legendama i istraživanjima, kao tihi svjedok jednog davnog vremena koje je, neminovno, oblikovalo ovo sadašnje.

 

Cenni sulla storia di Umago – Siparis
Nathaniel Hawthorne, autore di celebri opere come "Il fauno di marmo" e "La casa dei sette abbaini", in uno dei suoi scritti ha affermato: "Ti darò una cartolina da un lontano passato, così potrai guardarla se ti va." In un certo senso, proprio come in una cartolina, ci appaiono le immagini della città di Siparis negli ultimi giorni della sua lunga storia. Come viveva Siparis, in quei giorni finali, dopo oltre otto secoli di vita sotto il dominio dei grandi e insuperati Romani, circondato da mura diroccate, resti di archi trionfali, chiese paleocristiane e romaniche, con un popolo che, incontrandosi per le strade, ancora si salutava in latino? Come poteva, dopo l'attacco dei Turchi nell'876, quando fu rasa al suolo e data alle fiamme, sperare in una tranquilla rinascita della vita cittadina, con così pochi superstiti e famiglie spezzate che fuggivano nel panico nei boschi, sui monti e forse fino al vicino e più sicuro Seget?
Come accadde che gli abitanti di Siparis, nonostante le distruzioni, trovarono il coraggio di tornare alle loro case, di dedicarsi alla ricostruzione e tentare di riprendere la vita di prima? La città distrutta, le case bruciate e le numerose vittime cadute nella difesa contro i Turchi rimasero per sempre incise nella memoria collettiva degli abitanti di questa regione. Sebbene non sia mai riuscita a recuperare il suo antico splendore e potere, Siparis ha continuato a vivere nei ricordi della gente, nei canti, nelle leggende e in qualche raro documento scritto che testimonia la sua antica importanza.
Oggi si conosce ben poco di questa città, e la sua storia può essere ricostruita solo in modo frammentario, grazie a pochi ritrovamenti archeologici, a riferimenti in vecchi libri e alle tradizioni tramandate di generazione in generazione. Tuttavia, anche questi frammenti, come cartoline dal passato, sono abbastanza forti da restituirci una parte dell'atmosfera di un tempo e di un luogo scomparsi, che un tempo ebbero un ruolo importante nella vita della popolazione locale. Il fatto che i suoi abitanti, nonostante le distruzioni e le tragedie, siano riusciti a trovare la forza di tornare, ricostruire ciò che restava e continuare la loro esistenza, testimonia la grande resilienza e tenacia della gente di questa zona.
La storia di Siparis non è solo la storia di una città scomparsa, ma anche la storia di un'epoca, di una storia più ampia e delle persone che hanno vissuto in questi luoghi: delle loro speranze, paure e lotte per la sopravvivenza. In essa si riflettono anche gli eventi più vasti di quel periodo, i conflitti e la situazione politica nell'area dell'Adriatico orientale, l'espansione di nuovi popoli e culture, gli scontri tra imperi e i cambiamenti che hanno plasmato il futuro dell'intera Europa.
Oggi, nel luogo dove un tempo sorgeva Siparis, si trovano solo modesti resti delle sue mura, fondazioni di edifici e tracce di antiche strade, che comunque continuano a stimolare l'immaginazione dei visitatori e dei ricercatori. Molti si domandano come fosse la vita in quella città, chi fossero i suoi abitanti, di cosa vivessero e come affrontassero le sfide del loro tempo. Anche se a queste domande non avremo mai risposte complete, ogni nuova scoperta archeologica, ogni nuova analisi storica o studio delle fonti antiche può svelarci qualche dettaglio in più e avvicinarci all'immagine di quella città perduta. Siparis rimane così un costante promemoria della fugacità delle opere umane, ma anche della forza dello spirito umano che, nonostante tutto, tende alla sopravvivenza, alla ricostruzione e alla continuazione della vita. Nella sua silenziosa storia, forse, si cela un messaggio valido anche per noi oggi: che, nonostante tutte le difficoltà, le guerre, le catastrofi e i cambiamenti, i luoghi e le persone che un tempo esistevano hanno lasciato una traccia nel tempo e nello spazio, una traccia che possiamo ancora intuire se ci avviciniamo ad essa con attenzione.
Umago, città situata sulla costa occidentale dell'Istria, con una storia ricca che risale all'epoca antica, custodisce nei suoi dintorni molti enigmi e racconti, e uno di questi è proprio la storia di Siparis, città che un tempo si trovava a nord dell'odierna Umago, della quale oggi a malapena si scorge qualcosa. Eppure, ciò che è rimasto, seppur in tracce, basta ad accendere l'immaginazione e la curiosità. L'idea che in questo spazio, che oggi appare vuoto e silenzioso, un tempo brulicasse la vita, si combattessero guerre, si stringessero alleanze, nascessero e morissero generazioni, avvolge tutta l'area in un'aura di mistero e spinge all'esplorazione.
Secondo alcune fonti, Siparis era nota per il suo ruolo importante nel commercio e nella navigazione, grazie alla posizione favorevole sulla costa e alla buona connessione con l'interno dell'Istria. Mercanti, pescatori, soldati e viaggiatori arrivavano e partivano dalla città, portando con sé notizie da altri luoghi, nuove usanze e idee che si mescolavano con la tradizione locale. In un simile contesto, Siparis era una sorta di crocevia di culture, un luogo di incontro di lingue, fedi e influenze diverse, ma anche teatro di conflitti, fermenti politici e guerre che spesso colpivano l'intera costa adriatica.
Oggi, della sua storia si può parlare quasi esclusivamente sulla base di poche fonti scritte e di ricerche archeologiche; la ricostruzione del suo aspetto, della sua organizzazione e della vita quotidiana assomiglia quindi più al paziente assemblaggio di un complesso puzzle, con molti pezzi mancanti. Tuttavia, anche questi frammenti bastano a ricordarci quanto sia stratificata e ricca la storia di questi luoghi e quante storie si celino sotto la superficie della realtà odierna.
La storia di Siparis è intrecciata anche con il più ampio contesto della storia dell'Istria e dell'Adriatico, dove per secoli si sono incontrate e sovrapposte le influenze di vari popoli e Stati – Romani, Bizantini, Veneziani, Asburgo e altri. Ognuno di questi periodi ha lasciato le proprie tracce nella cultura, nell'architettura, nella lingua e nelle tradizioni; città scomparse come Siparis ci ricordano che la storia è un processo dinamico di continui mutamenti. Sebbene fisicamente quasi scomparsa, Siparis continua a vivere nei racconti, nelle leggende e negli studi, come silenziosa testimone di un tempo lontano che, inevitabilmente, ha contribuito a forgiare il presente.

Fotografije vezane uz objavu