Umaška povijest je bogata: od starih Rimljana koji su uvidjeli kvalitetu i ljepotu umaške obale, Mlečana koji su gradom gospodarili više od pola tisućljeća i Austro-Ugarskog Carstva koje je počelo stvarati turistički grad koji poznajemo danas pa sve do burnog 20. stoljeća i neizvjesnosti toga razdoblja, Umag je štošta proživio i sačuvao brojne materijalne dokaze iz prošlih vremena. Jedan od događaja koji je oblikovao suvremenu povijest i promijenio svakodnevicu u gradu za vrijeme najkrvavijeg rata u povijesti je upravo potonuće parobroda San Marco o čijoj se važnosti piše i danas, više od 82 godine od velike tragedije.
San Marco je sagrađen u brodogradilištu u Monfalconeu za tvrtku Istria-Trieste, a na svoje prvo putovanje se otisnuo početkom travnja 1911. godine. Kao moderan putnički parobrod, San Marco je do 1915. plovio na relaciji Trst-Pula i Trst-Piran, prije nego je zaplijenjen i privezan u venecijanskoj luci za vrijeme Prvog svjetskog rata. Od kraja rata pa sve do zime 1929. je povezivao Trst s Istrom, Zadrom i Dalmacijom. Kratko vrijeme je djelovao i samo na zapadnoj obali Istre, a od listopada 1943. je povezivao Umag, Savudriju, Piran, Izolu i Trst.
Jutro 9. rujna 1944. je započelo kao i svako drugo. U 6:30 je San Marco krenuo iz Umaga za Trst s oko 200-tinjak putnika na brodu. Samo pola sata kasnije, u 7 sati je parobrod pristao u savudrijsku luku kako bi ukrcao još putnika, njih oko 300-tinjak. Saveznički avioni su nadlijetali sam parobrod od trenutka njegova pristanka u luku, a nakon isplovljavanja su mitraljeskom paljbom napali San Marco. Iako je kapetan Millo Rassevi pokušao okrenuti brod i nasukati ga u plićak kako bi spasio što veći broj putnika, svi pokušaji su bili neuspješni – dvije bombe su pogodile krmu, zapovjedni most i dimnjak. Vjeruje se da je poginulo oko 155 ljudi.
Teško je sa sigurnošću zaključiti zašto su saveznici napali San Marco, ali jedan od najvjerojatnijih razloga je činjenica da je toga dana parobrod prevozio i oko 30-ak njemačkih vojnika. Valja se prisjetiti da je, od kapitulacije Italije u rujnu 1943. do kraja rata u svibnju 1945., nacistička Njemačka vladala Istrom. Neovisno o samim motivima napada, tragedija parobroda San Marco ostaje jedan od najvećih gubitaka koje je Umag proživio za Drugog svjetskog rata. Kako bi se odala počast žrtvama i kako bismo njegovali sjećanje na ovaj tragičan događaj, 2005. su gradske vlasti podigle spomen ploču u Savudriji gdje se, svake godine na obljetnicu stradavanja, polažu vijenci i pale svijeće.
Tragedija San Marca je Umagežima dokazala da u totalnom ratu nitko nikada nije siguran. Stradavanje stotine civila je sugrađanima ulilo strah u kosti, a brojne su umaške obitelji toga dana izgubile svoje voljene. Najobičnije putovanje se pretvorilo u pitanje života i smrti, a brodska linija koja je, do tada, predstavljala pouzdan način kojim se moglo do Trsta, postala je simbol civilnog stradavanja u ratu. Sjećanje na San Marco i sve stradale nikada neće nestati.
La storia umaghese è ricca: dagli antichi romani che riconobbero la qualità e la bellezza della costa, ai Veneziani che governarono la città per oltre mezzo millennio, all'Impero austro-ungarico che diede inizio alla creazione della città turistica che conosciamo oggi, fino al turbolento XX secolo e all'incertezza di quel periodo, Umago ha vissuto molte esperienze e ha conservato numerose testimonianze materiali del passato. Uno degli eventi che hanno plasmato la storia moderna e cambiato la vita quotidiana della città durante la guerra più sanguinosa della storia è stato l'affondamento del piroscafo San Marco, la cui importanza è ancora oggetto di studio a più di 82 anni dalla grande tragedia.
San Marco fu costruito nel cantiere navale di Monfalcone per la compagnia Istria-Trieste e salpò per il suo viaggio inaugurale all'inizio di aprile del 1911. Come moderno piroscafo passeggeri, San Marco navigò sulle rotte Trieste-Pola e Trieste-Pirano fino al 1915, prima di essere requisita e ormeggiata nel porto veneziano durante la Prima guerra mondiale. Dalla fine della guerra fino all'inverno del 1929, collegò Trieste con l'Istria, Zara e la Dalmazia. Per un breve periodo operò solo sulla costa occidentale dell'Istria e dall'ottobre del 1943 collegò Umago, Salvore, Pirano, Izola e Trieste.
La mattina del 9 settembre 1944 iniziò come tante altre. Alle 6:30, San Marco salpò da Umago diretto a Trieste con circa 200 passeggeri a bordo. Solo mezz'ora dopo, alle 7:00, il piroscafo attraccò nel porto di Salvore per imbarcare altri passeggeri, circa 300. Gli aerei alleati avevano sorvolato il piroscafo fin dal momento dell'attracco e, una volta salpato, lo attaccarono con il fuoco delle mitragliatrici. Sebbene il capitano Millo Rassevi avesse tentato di invertire la rotta e di far arenare la nave per salvare quanti più passeggeri possibile, tutti i tentativi fallirono: due bombe colpirono la poppa, il ponte di comando e il fumaiolo. Si stima che circa 155 persone persero la vita.
È difficile stabilire con certezza perché gli Alleati attaccarono San Marco, ma una delle ragioni più probabili è il fatto che il piroscafo trasportava anche una trentina di soldati tedeschi quel giorno. Vale la pena ricordare che, dalla capitolazione dell'Italia nel settembre 1943 fino alla fine della guerra nel maggio 1945, la Germania nazista governò l'Istria. Indipendentemente dalle motivazioni dell'attacco, la tragedia del piroscafo San Marco rimane una delle più grandi perdite subite da Umago durante la Seconda Guerra Mondiale. Per rendere omaggio alle vittime e per onorare la memoria di questo tragico evento, nel 2005 le autorità cittadine hanno eretto una targa commemorativa a Salvore, dove, ogni anno nell'anniversario della tragedia, vengono deposte corone di fiori e accese candele.
La tragedia di San Marco ha dimostrato a Umago che in una guerra totale nessuno è mai al sicuro. La perdita di centinaia di civili ha seminato il terrore tra i concittadini, e numerose famiglie umaghesi hanno perso i propri cari quel giorno. Un viaggio apparentemente ordinario si è trasformato in una questione di vita o di morte, e la linea di traghetti che fino ad allora rappresentava un mezzo affidabile per raggiungere Trieste, è diventata il simbolo della sofferenza dei civili in tempo di guerra. Il ricordo di San Marco e di tutti coloro che vi hanno perso la vita non svanirà mai.
Napisala: Karin Smilović