Umaške štorije

Tea Štokovac i ljepota fotografije koja nadilazi samu umjetnost

Objavljeno: 07.10.2026.

Napisala: Karin Smilović

„Kada kroz rad izlažete nešto osobno, izlažete i dio vlastite nesigurnosti. Zato priznanje može mnogo značiti, osobito na početku. Ipak, mislim da je važno postepeno razvijati i vlastiti odnos prema vrijednosti onoga što stvaramo jer reakcije izvana ne mogu biti jedino mjerilo.”

   Upravo su ove riječi koje mi je uputila Tea Štokovac, fotografkinja i grafička dizajnerica iz Petrovije, postale neke od najvažnijih koje sam u zadnje vrijeme čula. U svijetu opsjednutim vanjskom validacijom koja, nakon određenog vremena, postane poput ovisnosti, neizmjerno je važno shvatiti da mi sami i naš rad posjeduje vrijednost i bez aplauza na kraju radnoga dana. Već sam na samom početku razgovora s Teom shvatila da ova znatiželjna, empatična, uporna i mudra mlada žena ima štošta za reći i mnogočemu me naučiti, a Teina jednostavnost i ljubav prema svojoj struci je nešto što se ne viđa svakoga dana.

   Tea za sebe kaže da je oduvijek bila emotivna i znatiželjna, ali priznaje da se nije, kao dijete, opterećivala idejom buduće karijere. Ipak, fotografija je ušla u njen život gotovo neprimjetno - uz pomoć fotoaparata svojih roditelja, kojim je fotografirala sve što joj je bilo blizu, Tea je počela ispoljavati svoju osjećajnost, snažan doživljaj ljudi i situacija te atmosferu za koju kaže da „nije uvijek jednostavno opisati riječima.“ Ovako to na jednostavan način objašnjava: „Fotografija je postupno postajala način na koji sam pokazivala što primjećujem i što mi je važno.”

   Ono što primjećujem na temelju svih intervjua koje sam, do sada, provela s fotografima jest da je kupovina prvog vlastitog fotoaparata bila najveći korak k realizaciji fotografske karijere u budućnosti. Slično je bilo i u Teinom slučaju: od prvog zarađenog novca je u srednjoj školi kupila fotoaparat, a podršku koju je primila i od razrednice koja joj je, nakon završetka srednje škole, poklonila knjigu „O fotografiji“ je značajno utjecala na Teu. Govori: „Ta mi je gesta ostala u sjećanju kao lijep znak da je netko prepoznao ono što me zanima i u čemu se želim razvijati. Takvi trenuci podrške u mladosti imaju posebnu težinu, pogotovo dok još otkrivamo kojim putem želimo krenuti.”

   Početak 2013. je za Teu bio posebno važan. Naime, u Zajednici Talijana Kaštel je, po prvi puta, izložila svoje radove zahvaljujući profesorici iz srednje škole, a prisustvo prijatelja, obitelji i svih onih koji su vjerovali u nju i njeno stvaralaštvo ju je posebno dirnulo. Priznaje mi: „Vidjeti svoje fotografije izložene i doživjeti reakcije drugih pomoglo mi je da ozbiljnije povjerujem u mogućnost da fotografija postane moj životni put.“ Upravo ju je to iskustvo najviše inspiriralo da kasnije upiše smjer kreativne fotografije na Višoj strukovnoj školi u Sežani, a, kako i sama kaže, interes za dizajn se prirodno nadovezao na zanimanje za fotografiju.

   Samo pet godina kasnije, sredinom 2018., je otvorila Studio Partum, a zanimalo me otkuda crpi inspiraciju za svoj rad. Govori Tea: „Rekla bih da inspiraciju tražim kroz pažnju i znatiželju. Kada me neka tema privuče, istražujem je i postupno razmišljam kako joj pristupiti fotografijom. (…) Inspiriraju me ljudi, njihovi odnosi i što nose u sebi. (…) Ponekad je dovoljan samo razgovor, obiteljska priča ili prizor koji mi ostane u mislima i kojem se stalno vraćam.“ Ne skriva da je veliki izvor inspiracije i Istra, iako to možda nije izravno vidljivo kroz njene fotografske motive. Objašnjava: „[Utjecaj Istre] osjećam u atmosferi, mirnoći, melankoliji koja mi je bliska te odnosu tradicije i suvremenosti koji je moguće iščitati iz mog rada.“

   Ta ista 2018. je i godina kada je pobijedila na festivalu Rovinj Phoyodays u kategoriji Akt/Tijelo za seriju „In Bed“. Zanimalo me koliko je umjetnici bitno kada netko prepozna njen rad i kvalitetu. Ističe Tea: „Posebno me dirne kada mi netko kaže da se prepoznao u fotografiji ili da ga je podsjetila na osobu, razdoblje ili osjećaj koji nosi u sebi jer spaja nešto što je krenulo iz mog doživljaja, a postalo je važno i drugima. Takvi mi susreti dugo ostanu u sjećanju i služe kao poticaj za daljnje stvaranje.“

   Kako Tea naglašava, rad s ljudima je jedan od glavnih razloga zašto voli svoj posao, a upravo ju je da sinergija koju kroz svoj posao stvara s drugima dovela i do izložbe „Furešti“ kojom se predstavila krajem travnja ove godine u umaškoj MMC galeriji. Govori mi da je jedna od glavnih inspiracija za projekt proizašla iz priče koju joj je tata ispričao o njenoj noni. Naime, Teina nona se, kao mlada žena, preselila s Gornje Bujštine u Petroviju, a iako se većini takvo preseljenje danas čini kao nešto minorno, u to vrijeme je predstavljalo razliku između „domaćih“ ljudi i „furešti“. Uz mentorsku podršku Tamare Nikolić Đerić i Tanje Šuflaj, projekt se godinu dana razvijao prema galerijskom i digitalnom obliku, a Tea priznaje da je najzahtjevniji dio procesa bio „odgovornost koju nosi rad s tuđim životnim pričama.“ Pojašnjava: „Ljudi su nas primali u svoje domove i povjeravali nam osobna iskustva. Bilo mi je važno sačuvati njihovu slojevitost i ostati otvorena prema onome što govore, čak i kada se razlikovalo od mojih početnih očekivanja. Ono što nosim sa sobom je upravo povjerenje sudionika i osjećaj da smo kroz projekt omogućili razgovore za koje u svakodnevici često ne odvojimo dovoljno vremena.”

   Kako se približavao kraj našeg razgovora, postajalo mi je sve jasnije da Tea zaista živi za ono što radi, a to se istinski najbolje vidi u njenom stvaralaštvu. Na pitanje što je najviše veseli, odgovara: „Nepredvidivost posla, upoznavanje različitih ljudi, ulazak u njihove priče i neprestano učenje me čine najsretnijom. Ponosna sam što je interes koji je počeo s roditeljskim fotoaparatom prerastao u posao i autorski put.“ Ipak, Tea ne skriva da je njen posao ponekad i izazovan. Govori: „Uskladiti različita očekivanja klijenata zna biti izazovno. Jednako toliko je izazovno i posložiti sve poslovne obveze s vremenom i koncentracijom koja je potrebna. Uz sve to sam i dosta samokritična, ali me ta osobina potiče da znam kada trebam stati i biti zadovoljna svojim radom.“

   Za sam kraj mi priznaje da joj ambicije ne nedostaje. Ističe: „Želim nastaviti učiti, razvijati vlastite ideje i prihvaćati izazove koji me potiču da proširim svoj način rada. Posebno me privlači mogućnost dugoročnog dokumentarnog projekta u kojem bih mogla pratiti ljude i njihove priče bez stalnog vremenskog pritiska.” Ni na tren ne sumnjam da će ova sposobna i topla mlada žena ostvariti sve što si je zacrtala, a ovim putem joj se zahvaljujem na njenom vremenu i volji biti dijelom „Umaških štorija“. Tei želimo samo sve najbolje u daljnjem radu i da nastavi biti to što je jer je zaista velika inspiracija!

 

 

Tea Štokovac e la bellezza della fotografia che va oltre l'arte stessa

"Quando si espone qualcosa di personale attraverso il proprio lavoro, si espone anche una parte delle proprie insicurezze. Ecco perché il riconoscimento può significare molto, soprattutto all'inizio. Tuttavia, credo sia importante sviluppare gradualmente il proprio rapporto con il valore di ciò che si crea, perché le reazioni esterne non possono essere l'unico parametro di valutazione."

   Queste parole, pronunciate da Tea Štokovac, fotografa e graphic designer di Petrovia, sono tra le più importanti che abbia sentito di recente. In un mondo ossessionato dalla convalida esterna che, dopo un certo periodo, diventa una vera e propria dipendenza, è fondamentale comprendere che noi stessi e il nostro lavoro ha un valore anche senza applausi a fine giornata. Fin dall'inizio della mia conversazione con Tea, ho capito che questa giovane donna curiosa, empatica, tenace e saggia aveva molto da dirmi e da insegnarmi, e la sua semplicità e il suo amore per la professione sono qualità che non si incontrano tutti i giorni.

   Tea racconta di essere sempre stata una persona emotiva e curiosa, ma ammette di non essersi mai preoccupata, da bambina, di quale carriera intraprendere. Tuttavia, la fotografia è entrata nella sua vita quasi impercettibilmente: con l'aiuto della macchina fotografica dei genitori, che usava per fotografare tutto ciò che le era vicino, Tea ha iniziato a esprimere la sua sensibilità, la sua profonda conoscenza delle persone e delle situazioni, e quell'atmosfera che, a suo dire, "non è sempre facile da descrivere a parole". Lo spiega in modo semplice: "La fotografia è diventata gradualmente un modo per mostrare ciò che noto e ciò che è importante per me".

   Da tutte le interviste che ho condotto finora con i fotografi, ho notato che l'acquisto della prima macchina fotografica rappresenta il passo più importante verso la realizzazione di una futura carriera in questo campo. Lo stesso vale per Tea: ha comprato la sua prima macchina fotografica con i primi soldi guadagnati al liceo, e il sostegno ricevuto dalla sua insegnante di classe, che dopo il diploma le ha regalato il libro "Sulla fotografia", ha avuto un impatto significativo su di lei. Dice: "Quel gesto mi è rimasto impresso come un bel segno che qualcuno aveva capito i miei interessi e ciò che volevo sviluppare. Questi momenti di sostegno in gioventù hanno un peso particolare, soprattutto quando stiamo ancora cercando di capire quale strada intraprendere."

   L'inizio del 2013 è stato particolarmente importante per Tea. Infatti, grazie a un insegnante delle superiori, ha esposto per la prima volta le sue opere presso la Comunità Italiana di Castelvenere, e la presenza di amici, familiari e di tutti coloro che credevano in lei e nella sua creatività l'ha profondamente commossa. Mi confida: "Vedere le mie fotografie esposte e vivere le reazioni degli altri mi ha aiutato a credere più seriamente nella possibilità che la fotografia diventasse la mia vocazione". È stata proprio questa esperienza a spingerla a iscriversi al corso di fotografia creativa presso l'Istituto Professionale di Sežana qualche anno dopo e, come lei stessa afferma, il suo interesse per il design si è naturalmente unito al suo interesse per la fotografia.

   Solo cinque anni dopo, a metà 2018, ha aperto Studio Partum, ed ero curiosa di sapere da dove traesse ispirazione per il suo lavoro. Tea risponde: "Direi che cerco ispirazione attraverso l'attenzione e la curiosità. Quando un argomento mi attrae, lo esploro e gradualmente rifletto su come affrontarlo con la fotografia. (...) Mi ispiro alle persone, alle loro relazioni e a ciò che portano dentro di sé. (...) A volte basta una conversazione, una storia di famiglia o una scena che mi rimane impressa e a cui continuo a tornare." Non nasconde che anche l'Istria è una grande fonte di ispirazione, sebbene questo non sia direttamente visibile nei suoi soggetti fotografici. Spiega: "Sento l'influenza dell'Istria nell'atmosfera, nella tranquillità, nella malinconia che mi circonda e nel rapporto tra tradizione e modernità che si può leggere nel mio lavoro."

   Lo stesso 2018, quando ha aperto il suo studio, è anche l'anno in cui ha vinto al festival Rovinj Phoyodays nella categoria Nude/Body per la serie "In Bed". Mi interessava quanto sia importante per un artista quando qualcuno riconosce il suo lavoro e la sua qualità. Tea sottolinea: "Mi commuovo particolarmente quando qualcuno mi dice che si riconosce in una fotografia o che gli ricorda una persona, un periodo o un sentimento che porta dentro di sé, perché combina qualcosa che è iniziato dalla mia esperienza ed è diventato importante per gli altri. Tali incontri rimangono nella mia memoria per molto tempo e servono come stimolo per ulteriore creazione."

   Come sottolinea Tea, lavorare con le persone è uno dei motivi principali per cui ama il suo lavoro, e la sinergia che crea con gli altri attraverso la sua opera l'ha portata alla mostra "Furešti", presentata alla fine di aprile di quest'anno presso la galleria CMM di Umago. Mi racconta che una delle principali ispirazioni per il progetto è nata da una storia che suo padre le raccontò su sua nonna. In particolare, da giovane, la nonna di Tea si trasferì da Alta Buiese a Petrovia, e sebbene un simile trasferimento possa sembrare insignificante alla maggior parte delle persone oggi, all'epoca rappresentava la differenza tra la gente "locale" e i "furešti". Con il supporto e la guida di Tamara Nikolić Đerić e Tanja Šuflaj, il progetto si è sviluppato per un anno fino a raggiungere una forma espositiva e digitale, e Tea ammette che la parte più impegnativa del processo è stata "la responsabilità che deriva dal lavorare con le storie di vita di altre persone". Spiega: “Le persone ci hanno accolto nelle loro case e si sono confidate con noi riguardo alle loro esperienze personali. Per me era importante preservare le loro sfaccettature e rimanere aperta a ciò che dicevano, anche quando differiva dalle mie aspettative iniziali. Ciò che porto con me è proprio la fiducia dei partecipanti e la sensazione che, attraverso il progetto, abbiamo reso possibili conversazioni per le quali spesso non abbiamo abbastanza tempo nella vita di tutti i giorni.”

   Mentre la nostra conversazione volgeva al termine, mi è diventato sempre più chiaro che Tea vive davvero per quello che fa, e questo si riflette al meglio nel suo lavoro. Quando le ho chiesto cosa la rendesse più felice, ha risposto: "L'imprevedibilità del lavoro, incontrare persone diverse, immergermi nelle loro storie e imparare costantemente è ciò che mi rende più felice. Sono orgogliosa che l'interesse nato con la macchina fotografica dei miei genitori si sia trasformato in un lavoro e in un percorso d’artista". Tuttavia, Tea non nasconde che il suo lavoro a volte è impegnativo. Dice: "Trovare un equilibrio tra le diverse aspettative dei clienti può essere difficile. È altrettanto difficile conciliare tutti gli impegni lavorativi con il tempo e la concentrazione necessaria. Oltre a tutto questo, sono piuttosto autocritica, ma questa caratteristica mi aiuta a capire quando fermarmi ed essere soddisfatta del mio lavoro".

   Alla fine, mi confida di non essere a corto di ambizione. Sottolinea: "Voglio continuare a imparare, sviluppare le mie idee e accettare sfide che mi spingano ad ampliare il mio modo di lavorare. Sono particolarmente attratta dalla possibilità di un progetto documentaristico a lungo termine in cui potrei seguire le persone e le loro storie senza la costante pressione del tempo". Non ho alcun dubbio che questa giovane donna capace e affettuosa raggiungerà tutti i suoi obiettivi e vorrei ringraziarla per il tempo che mi ha dedicato e per la sua disponibilità a essere parte delle "Storie umaghesi”. Le auguriamo tutto il meglio per il suo futuro e che continui a essere sé stessa, perché è davvero una grande fonte di ispirazione!

 

Fotografije vezane uz objavu