Umaške štorije

Vlč. Josip Grbac, čovjek iza poziva koji oblikuje živote

Objavljeno: 17.08.2026.

Napisala: Karin Smilović

„Ljudi često misle da je svećenike Bog „klepnuo“ po glavi i da svi tako ulaze u službu. Istina je puno jednostavnija: većina je srela nekoga ili doživjela nešto što ga je potaknulo da osvijesti svoj poziv. Ne radi se ni o čemu spektakularnom niti vanzemaljskom.“

   Upravo je ovim riječima započeo moj razgovor s vlč. Josipom Grbcem, dugogodišnjim umaškim župnikom koji nakon dugih 11 godina odlazi u Vrsar. Josipova mladolika energija, nasmijanost tijekom čitavog intervjua i iskrenost me oduševila, a znala sam da će i ostatak intervjua biti zanimljiv ako je na moje prvo pitanje odgovorio tako nepristrano i otvoreno.

   Rođen 21. veljače 1955. u Lanišću, vlč. Grbac ističe da je spoznaja o vjeri kao njegovom životnom pozivu došla nakon puno razmišljanja. Ovako govori: „Krenuo sam razmišljati čime bih se mogao baviti. Znao sam da ne mogu biti automehaničar jer ne znam ništa o popravljanju automobila. Još su mi svakojake ideje padale na pamet, ali sam ubrzo shvatio da mogu biti barem svećenik. Iako je poziv na svoj način izazovan, ima mnogo radosti u njemu.“

   Vlč. Grbac je proveo čak 11 godina svoje mladosti u Rimu gdje je studirao moralnu teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a 1987. je doktorirao na temu ljudskoga rada i poziva čovjeka. Nastavlja velečasni: „U Rimu sam radio kao vodič kako bih si financirao studij. Može se reći da Rim poznajem bolje od rodnog Lanišća. Veže me mnoštvo lijepih uspomena za taj grad.“ Kasnije u životu se ponovno vratio na fakultet, ali u funkciji profesora moralne teologije na Teologiji u Rijeci i Zagrebu. Ovako se prisjeća 35 godina koje je posvetio svojim studentima: „Uvijek mi je cilj bio suočiti se s problemima vezanim uz pitanja moralne teologije i bioetike (eutanazija, pobačaj, umjetna oplodnja…). Volio sam debatirati sa studentima i potaknuti ti ih da sami dođu do određenog zaključka. Nije dovoljno samo reći 'Crkva se ovime ne slaže'.“

   Kroz razgovor o Josipovom profesorskom iskustvu, dotakli smo se i teme mladih te koliko se nove generacije razlikuju od onih prethodnih. Velečasni ističe: „Ako sam nešto naučio svih ovih godina, onda je to da mi stariji često podcjenjujemo mlade. Vjerujemo da njih isključivo zanima droga, površni odnosi i materijalizam. Ima toliko sposobnih, pametnih i svjesnih mladih ljudi koji shvaćaju probleme današnjice i idu u korak sa promjenama koje su potrebne da bi se aktualni problemi postepeno riješili.“ Iako naglašava da je svaka generacija na svoj način različita od one prethodne, vlč. Grbac ističe da društvene mreže sve više udaljavaju mlade jedne od drugih.

   Na pitanje idu li mladi u crkvu i na koji način bi crkva mogla privući mlade, ovako odgovara: „Mladi ljudi, kao i svi ostali, dolaze u crkvu, ali mi se čine odsutnima. Kao da su u svom svijetu dok sjede i slušaju propovijed. Rijetko se dogodi da me mlad čovjek zaustavi kako bi sa mnom popričao o nečemu što sam rekao na misi. Vjerujem da bi mlađi svećenici potaknuli mlade da aktivnije sudjeluju u crvenom životu jer, budimo realni, čovjek se zasiti uvijek istih, starih lica iza oltara. Potrebno je uspostaviti osobni odnos s mladim ljudima.“

   Iako nakon 11 godina odlazi iz Umaga, vlč. Grbac priznaje da je jako vezan za sam grad. Godine 2000. je stigao u Murine, a u 26 godina od njegovog dolaska u okolicu Umaga je stvorio brojna prijateljstva za koja naglašava da će i dalje trajati. Na pitanje kako gleda na posljednje desetljeće, ovako govori: „Oduševljen sam Umagom i načinom na koji Umažani shvaćaju vjeru i Boga. Ljudi me slušaju tijekom propovijedi pa se nerijetko događa da me ispituju što sam točno htio reći. To mi je najveći dar jer znači da svojim riječima dopirem do ljudi. Mislim da će biti jako teško ponovno uspostaviti takav odnos bilo gdje drugdje.“

   Na samo pitanje zašto odlazi, s nestašnim osmijehom na licu mi odgovara: „Ne znam ni sam. Nisu mi rekli.“ Vlč. Grbac pojašnjava da je već u zrelim godinama pa je mišljenje biskupa da bi mu manja župa poput one u Vrsaru ipak bolje odgovarala. Ne skriva da mu je žao otići iz Umaga jer se jako vezao za ljude, ali i jer je sam fizički proces premještaja mukotrpan za čovjeka njegovih godina. Na pitanje što će mu najviše faliti, iskreno mi odgovara: „Susreti sa župljanima u gradskoj kavani, bez danjega. Ako želiš upoznati ljude, nećeš ih sve upoznati u sakristiji. To će mi definitivno najviše nedostajati.“

   Dotakli smo se i same suradnje s Gradom Umagom za koju velečasni ističe da je bila ključna. Za gradonačelnika Vilija Bassanesea ima samo riječi hvale, a naglašava da je prava rijetkost da crkve u Istri imaju tako dobar odnos s gradskim vlastima. Vlč. Grbac nastavlja: „Za vrijeme mog mandata je obnovljena župa, a Grad nastavlja s obnovom umjetnina u umaškim crkvama. Prava je rijetkost vidjeti gradsku vlast kojoj je toliko stalo do obnove i zaštite kulturne baštine kao što je to u Umagu. Sjećam se kad smo gradonačelnik i ja, početkom mog mandata, došli u crkvu kako bi se dogovorili oko obnove. Ja sam napomenuo da bi bilo dobro obnoviti barem kor i svetište, ali gradonačelnik je odmah rekao da će se cijela crkva obnoviti. Bez njih sve to što smo napravili ne bi bilo moguće. Nema riječi prigovora u vezi mog odnosa s gradskom vlasti.“

   Za sam kraj, zanimalo me koji je, za velečasnog, najljepši dio njegova poziva. Bez ustručavanja mi odgovara da su to upravo ljudi. Naglašava: „Nema ništa ljepše nego znati da tvoje riječi dopiru do onih koji te slušaju.“ Na pitanje po čemu se nada da će ga Umažani pamtiti, odlučuje mi ispričati sljedeći vic: Svećenika premještaju u drugu župu. U razgovoru s neutješnom župljankom, svećenik odgovara: „Ne brinite, siguran sam da će moj nasljednik biti još bolji, mlađi i zgodniji od mene.“ Župljanka će na to: „To su nam i o vama govorili.“ Govori vlč. Grbac: „Očekujem da će me ljudi do kraja mjeseca zaboraviti. Takvi smo, nema u tome ništa loše. Ne mislim za sebe da sam toliko važan da bi me itko trebao pamtiti.“

   Ne znam za druge, ali meni će ovaj razgovor još jako dugo ostati u sjećanju. Vlč. Grbac je jedan zaista nevjerojatan čovjek, a posebno oduševljava njegova jednostavnost i ljudskost koja je vidljiva u svakoj interakciji s njime. Čovjek koji je svoj život posvetio službi Bogu i ljudima, vlč. Grbac je netko čiji će se ujtecaj nastaviti osjećati u Umagu i nakon njegovog premještaja, a od srca mu želimo samo sve najbolje i uspješnu selidbu u Vrsar. Velečasnom od srca hvala na vremenu, a sigurni smo da će oduševiti i sve one koje će ga tek upoznati!

 

 

Il reverendo Josip Grbac, l'uomo dietro la vocazione che plasma le vite

«Spesso si pensa che i sacerdoti vengano "schiaffati" da Dio e che sia così che tutti entrano nel ministero. La verità è molto più semplice: la maggior parte ha incontrato qualcuno o vissuto un'esperienza che li ha spinti a comprendere la propria vocazione. Non c'è niente di spettacolare o di innaturale.»

   Queste furono le parole con cui iniziai la mia conversazione con padre Josip Grbac, parroco di Umago per molti anni, che si trasferirà a Orsera dopo 11 lunghi anni. L'energia giovanile di Josip, il suo sorriso per tutta la durata dell'intervista e la sua sincerità mi hanno rallegrato, e sapevo che il resto della conversazione sarebbe stato interessante, visto che aveva risposto alla mia prima domanda con tanta imparzialità e apertura.

   Nato il 21 febbraio 1955 a Lanischie, padre Grbac sottolinea che la consapevolezza della fede come vocazione è giunta dopo un'attenta riflessione. Racconta: "Ho iniziato a pensare a cosa avrei potuto fare. Sapevo di non poter fare il meccanico perché non ne capivo nulla di riparazioni auto. Mi sono venute in mente tante altre idee, ma presto ho capito che avrei potuto almeno diventare sacerdote. Sebbene la vocazione sia impegnativa a suo modo, mi dà molta gioia".

   Il reverendo Grbac ha trascorso 11 anni della sua giovinezza a Roma, dove ha studiato teologia morale presso la Pontificia Università Gregoriana, conseguendo nel 1987 il dottorato di ricerca sul tema del lavoro umano e della vocazione dell'uomo. Il reverendo prosegue: "A Roma ho lavorato come guida turistica per finanziare i miei studi. Si può dire che conosco Roma meglio della mia città natale, Lanischie. Ho molti bei ricordi di quella città". Più tardi, è tornato all'università, ma come professore di teologia morale presso i Dipartimenti di Teologia di Fiume e Zagabria. Ecco come ricorda i 35 anni dedicati ai suoi studenti: "Il mio obiettivo è sempre stato quello di affrontare i problemi relativi alle questioni di teologia morale e bioetica (eutanasia, aborto, inseminazione artificiale, ecc.). Mi piaceva confrontarmi con gli studenti e incoraggiarli a giungere a una conclusione personale. Non basta dire semplicemente: 'La Chiesa non è d'accordo'".

   Durante la conversazione sull'esperienza di insegnamento di Josip, abbiamo toccato anche il tema dei giovani e di quanto le nuove generazioni siano diverse da quelle precedenti. Il reverendo sottolinea: "Se ho imparato qualcosa in tutti questi anni, è che noi anziani spesso sottovalutiamo i giovani. Crediamo che siano interessati solo alla droga, alle relazioni superficiali e al materialismo. Ci sono tanti giovani capaci, intelligenti e consapevoli che comprendono i problemi di oggi e si adeguano ai cambiamenti necessari per risolverli gradualmente". Pur sottolineando che ogni generazione è diversa dalla precedente a suo modo, il reverendo Grbac fa notare che i social network stanno sempre più allontanando i giovani gli uni dagli altri.

   Quando gli viene chiesto se i giovani frequentano la chiesa e come la chiesa potrebbe attrarli, risponde così: "I giovani, come tutti, vengono in chiesa, ma mi sembrano assenti. È come se vivessero nel loro mondo mentre siedono ad ascoltare l'omelia. È raro che un giovane mi fermi per parlarmi di qualcosa che ho detto durante la messa. Credo che i sacerdoti più giovani dovrebbero incoraggiare i giovani a partecipare più attivamente alla vita parrocchiale perché, diciamocelo, ci si stanca di vedere sempre le stesse facce dietro l'altare. È necessario instaurare un rapporto personale con i giovani".

   Sebbene lasci Umago dopo 11 anni, il reverendo Grbac ammette di essere molto legato alla città. Arrivato a Morino nel 2000, nei 26 anni trascorsi nella zona di Umago ha stretto numerose amicizie che, sottolinea, dureranno nel tempo. Quando gli viene chiesto come ripensa all'ultimo decennio, risponde: "Sono felice di Umago e del modo in cui la gente di Umago comprende la fede e Dio. Le persone mi ascoltano durante le mie prediche e spesso mi chiedono cosa volessi dire esattamente. Questo è il mio dono più grande, perché significa che riesco a raggiungere le persone con le mie parole. Credo che sarà molto difficile ricreare un rapporto simile altrove".

   Quando gli viene chiesto perché se ne va, risponde con un sorriso malizioso: "Non lo so nemmeno io. Non me l'hanno detto". Padre Grbac spiega che è ormai in età matura, quindi secondo il vescovo una parrocchia più piccola come quella di Orsera sarebbe più adatta a lui. Non nasconde di essere dispiaciuto di lasciare Umago perché si è affezionato molto alla gente, ma anche perché il trasloco è faticoso per un uomo della sua età. Quando gli viene chiesto cosa gli mancherà di più, risponde onestamente: "Incontrare i parrocchiani al bar cittadino, senza dubbio. Se vuoi conoscere la gente, non la conoscerai tutta in sacrestia. Questo è sicuramente ciò che mi mancherà di più".

   Abbiamo anche parlato della collaborazione con la stessa Città di Umago, che il reverendo ha sottolineato essere stata cruciale. Ha espresso solo parole di elogio per il sindaco Vili Bassanese, evidenziando come sia una vera rarità che le chiese in Istria abbiano un rapporto così buono con le autorità cittadine. Il reverendo Grbac prosegue: "Durante il mio mandato, la parrocchia è stata ristrutturata e il Comune continua con il restauro delle opere d'arte nelle chiese di Umago. È davvero raro vedere un'amministrazione comunale che si preoccupi così tanto del restauro e della tutela del patrimonio culturale come a Umago. Ricordo quando io e il sindaco, all'inizio del mio mandato, andammo in chiesa per concordare la ristrutturazione. Io proposi di restaurare almeno il coro e il presbiterio, ma il sindaco disse subito che l'intera chiesa sarebbe stata ristrutturata. Senza di loro, tutto ciò che abbiamo fatto non sarebbe stato possibile. Non ho mai avuto motivo di lamentarmi del mio rapporto con le autorità cittadine".

   Infine, ero curiosa di sapere quale fosse, per il reverendo, l'aspetto più bello della sua vocazione. Senza esitazione, mi risponde che sono proprio le persone. Sottolinea: "Non c'è niente di più bello che sapere che le proprie parole raggiungono chi le ascolta". Quando gli chiedo come spera che gli abitanti di Umago lo ricorderanno, decide di raccontarmi la seguente barzelletta: Un sacerdote viene trasferito in un'altra parrocchia. In una conversazione con una parrocchiana sconsolata, il sacerdote risponde: "Non si preoccupi, sono sicuro che il mio successore sarà persino migliore, più giovane e più bello di me". La parrocchiana risponde: "È quello che ci hanno detto anche di lei". Il reverendo Grbac dice: "Mi aspetto che la gente si dimentichi di me entro la fine del mese. Siamo fatti così, non c'è niente di male. Non mi considero così importante da meritare che qualcuno si ricordi di me".

   Non so per gli altri, ma questa conversazione rimarrà impressa nella mia memoria per molto tempo. Il reverendo Grbac è un uomo davvero straordinario, e la sua semplicità e umanità, evidenti in ogni interazione con lui, sono particolarmente fonte di ispirazione. Un uomo che ha dedicato la sua vita al servizio di Dio e del prossimo, il reverendo Grbac continuerà a lasciare il segno a Umago anche dopo il suo trasferimento, e gli auguriamo sinceramente tutto il meglio e un buon insediamento a Orsera. Ringraziamo il reverendo per il tempo che ci ha dedicato e siamo certi che conquisterà tutti coloro che lo incontreranno per la prima volta.   

Autor slika: Sergej Drechsler

Fotografije vezane uz objavu